OŠ grofa Janka Draškovića

Sigurno ste se jednom u životu zapitali: „Što će ovo meni u životu“, „Ovo je beskorisno“, „Želim učiti nešto važno za život a ne ovo“

Bila to matematika, geografija ,kemija, biologija ili neki drugi predmet uvijek ima neko gradivo za koje mi mislimo da je beskorisno.

Sad, je li to istina? Ili su učenici lijeni?                                                                          Prvo, upoznajmo se s hrvatskim školskim sustavom.

Hrvatski ustav omogućava svima jednako i obavezno obrazovanje. Članak 66. izriče:

„ Obrazovanje je u Republici Hrvatskoj svakomu dostupno, pod jednakim uvjetima, u skladu s njegovim sposobnostima. Obvezno obrazovanje je besplatno u skladu sa zakonom.“

Obrazovanje počinje s vrtićem, a onda se sa 6 ili 7 godina prebace u osnovnu školu koja je obavezna. Nakon osnovne škole možete ići u srednje školu koje nisu obavezne. Srednje škole dijele se na gimnazije, strukovne ili umjetničke. Gimnazije traju 4 godine a strukovne se dijele na trogodišnje i četverogodišnje. Nakon srednje ili možete početi raditi ili pisati maturu i upisati fakultet. Postoji veleučilište ili sveučilište koje je najviše moguće obrazovanje.                                                          Tablica postotka stanovništva na svakom stupnju obrazovanja kroz godine:

Vidimo da s vremenom broj obrazovanih ljudi postao je puno viši što je super, ali koliko toga naučeno je zapravo korisno?

Mislim da jedan od važnijih problema sustava je činjenica da mi učimo samo da bi dobili dobru ocjenu i da bi prošli test. Ocjene nameću lošu konkurentnost među učenicima i ne učimo za sebe nego da zadovoljimo profesora. Zato učenici varaju i prepisuju. Nije im važno da nauče nego da prođu. Ulogu u tome imaju i profesori ako tjeraju samo štrebanje a ne razumijevanje. Naravno, čast izuzetcima koji se trude naći novi pristup učenja da bi olakšali učenicima.

U svojih osam godina obrazovanja shvatila sam da je puno teže učiti nešto što znaš da nećeš trebati u budućnosti. Kad sam odlučila što ću raditi sve što nije imalo veze s tim bilo mi je dosadno i zamaralo me. Ali ima i učenika koji i ne znaju što raditi i zato je važno da obradimo sve teme da shvate što vole. Opet objektivno gledano neki predmeti zahtijevaju previše rada na njima i mislim da bi trebali malo skratiti gradivo. S druge strane imam i primjedbu na način na koji se profesori tretiraju. Mislim da su dobri profesori ključ svega. Oni su zaslužni za našu budućnost, što je velika odgovornost, i po mojem znanju nisu dovoljno plaćeni. Ima još sitnica koje bih rekla ali onda će ovo biti predugo. Istaknula bih i pozitivne strane školstva. Koliko god je škola zahtjevna mislim da je vrlo korisna.  Zahvalna sam i što imam mogućnost da uopće dobijem potrebno obrazovanje, besplatno. Naše (hrvatsko) školstvo je zahtjevno i zato svi koji prođu dobro imaju puno mogućnosti za rad u inozemstvu jer tu imaju prednost. Možda zato i mladi iskorištavaju to pa odlaze van. Ali to je tema za drugi put.

Ja osobno ne obožavam školu ali znam da ću mi na kraju biti drago što sam izdržala. Najvažnije je samo učiti sa razumijevanjem, a ne napamet.

   Ove godine došla je nova ravnateljica koja je došla na ideju da od sljedeće godine učenici Osnovne škole grofa Janka Draškovića nose uniforme. Moje mišljenje o tome je da bi se uniforme trebale nositi i da bi svaka škola trebala imati uniforme. Upoznati samo sa situacijom da u našoj školi kao i u svakoj drugoj, postoje učenici koji nemaju baš novaca za kvalitetnu odjeću. U mnogim školama postoje nasilnici koji takvu djecu maltretiraju, što uopće nije lijepo!

   Naš školski hodnik svakoga dana vidi brdo učenika, od onih najmanjih prvašića do nas „velikih“ osmaša. On nas je osam godina pratio i gledao kako rastemo. Tijekom odmora na hodniku ima najviše učenika, nekada i toliko da ne možeš proći, ali nekako je jezivo hodati po njemu tijekom sata. Tada se čuje svaki tvoj korak i imaš osjećaj da svi čuju kada npr. pereš ruke. Hodnik je vidio i sve naše tajne, od prepisivanja zadaća i šalabahtera, do ogovaranja i tračanja. Naš školski hodnik je zasigurno mjesto gdje su se dogodile najbolje stvari u ovih osam godina koje ću dugo pamtiti.

   Na ovim hodnicima sam upoznala prijatelje koje i danas imam. Nemam ih mnogo, ali mi dosta znače i nitko ih ne može zamijeniti. Naravno, kao i na svakom hodniku u školi, ima nasilja, tučnjave, ali i divnih prijatelja, igre, zabave i smjeha i to je ono što čini djetinjstvo.

   Djeca toliko vremena provode u školi da provode sve slobodno vrijeme na hodnicima i upravo tamo postaju osobom, razvijaju socijalni život, stvaraju prijatelje, uče u zadnji tren, prepisuju zadaće... Kako bi učinili djeci boravak u školi što ljepšim, bivši je ravnatelj zamolio tatu jednog učenika da oslika cijeli zid uz blagavaonicu.

   Mislim da je jako važno da učenicima bude lijepo u njihovoj školi u kojoj će provesti osam godina..

   Zidovi školskog hodnika poput najvećeg su špijuna, sve čuju, sve vide. Kroz mnoge godine provedene u ovoj školi i sama sam imala priliku "postati" školski hodnik, to jest, čuti i vidjeti razne stvari. Bilo je tu svađa, pomirbi, poljubaca i smijeha, bilo je svega. Koliko se puta na hodniku stvorila nova fora ili prepisala jako važna zadaća! Školski hodnik je poput naše vlastite sigurne sobe iako je mnogo veći i ima mnogo više ljudi. U njemu možemo biti što želimo i iskreno mislim da je težak posao školskog hodnika jer svake godine mora sa žalošću pozdraviti generaciju učenika. No svega se nagledao i sve zna, to nikad ne smijemo zaboraviti.

   Osim što u školi ima mnogo učionica, tu je i školski hodnik kojim svakog dana osim vikendima prolazi mnoštvo učenika. Kada zvoni za odmor, većina učenika istrči iz razreda sretna jer je sat konačno završio, jer ih netko od profesora nije pitao ili jer su dobili dobru ocjenu, no ima i učenika koji izađu živčani i tužni jer su dobili lošu ocjenu. Učenici se za vrijeme odmora šeću hodnikom, "na" mobitelu su, stoje ispred učionice i čekaju sat, uče za ispitivanje, igraju lovice ili neke druge igre. Tada školski hodnik čuje brojne tajne i tračeve. U njemu također možemo vidjeti razne radove naših učenika i profesora. Sve u svemu, tamo se svi druže i zabavljaju iako zna biti i svađa. To je mjesto gdje su se dogodile razne stvari koje ćemo uvijek pamtiti.

   Kako odabrati pravu srednju školu? Je li to prava škola za mene? Kako odlučiti što ćemo biti u životu? To su samo neka pitanja koja brinu učenike na kraju osmog razreda. Istina je da je teško odlučiti u koju ćemo se srednju školu upisati, pogotovo ako se dvoumimo između dvije škole. Mislim da bismo trebali slijediti svoje srce, tj. u životu raditi ono što volimo. Također neće svi biti u mogućnosti birati, ali to je sudbina kakvu su sami skrojili. Priznajem da nisam mislila da će upisivanje u srednju biti tako stresno. To je zapravo dugotrajna i neizvjesna procedura. Neki će paničariti i histerizirati, dok će neki biti mirni i spokojni. Kako god bilo, svima će nam trebati mnogo sreće.

Uvod

   Fenomen ratovanja nikada nije bio stran čovjeku, ali zašto se oni vode? Kako ih zaustaviti, je li ih uopće moguće zaustaviti? U ovom ću članku pokušati odgovoriti na ta pitanja koliko mi moj ideološki pogled na svijet dopušta tako da bih predložio da sami dođete do zaključka i da ne uzimate moje subjektivne poglede na svijet  odveć ozbiljno. Ja sam ipak samo učenik osmog razreda i definitinvo nisam autoritet kada je u pitanju rat i geopolitika.

   Ova škola je jako dobra i sviđa mi se. Drago mi je što sam išao u nju, ali mislim da postoji još mnogo toga što se može promijeniti. Moji prijedlozi su:

   Većina učenika je mirna. Skoro da ni nema tučnjava, a ako ima, onda je vrlo kratka i odmah prekinuta. Ako ste ikad pod odmorom bili u školi, sigurno ste primijetili učenike koji hodaju po školi u krug. To je najjednostavniji način da nam prividno brže prođe vrijeme.

   Ima i učenika koji sjede ispred učionica i igraju igrice na mobitelu ili vise na društvenim mrežama. Gornji kat je većinom miran, ali nađu se i poneki učenici koji svoj višak energije troše naganjanjem po hodniku. Na donjem katu, u dijelu gdje su niži razredi, opći je kaos. Stalno se čuje dernjava, vrištanje, trčanje i drugi oblici dječjeg izražavanja.

   Zbog dežurnih profesora neki su dijelovi škole uvijek mirni jer oko njih učenici koji trče uvijek uspore kako ih profesori ne bi kaznili. Iako to sad zvuči kao džungla, naši su hodnici bez čestih svađa i tučnjava.

   Kristina Paj, učenica 8.c razreda, ove će godine dobiti nagradu za najbolju učenicu od 1. do 8. razreda. Nagrada će biti srebrnjak, odnosno srebrni novčić. Nagrada se dodjeljuje samo učenicima koji su sve razrede osnovne škole prošli s 5.00. Kristina, osim što je odlična učenica, bavi se i izvanškolskom aktivnošću. Pleše u Plesnom centru Osmijeh i to čak tri godine. Prije je pjevala u školskom zboru, kao i na božićnim koncertima. Dobra je osoba koja uvijek želi pomoći prijateljima. Ima brata Marka. Tko zna, možda i on jednoga dana dobije nagradu poput njegove sestre.

   Ove godine, dolaskom nove ravnateljice, došlo je i pravilo o nošenju papuča. Na početku smo ih svi nosili i svi smo mislili kako je škola čišća od tad no, kada smo bolje pogledali, nije bilo velike razlike. Nekoliko puta se dogodilo da je netko od drugih učenika uzeo našu obuću i bacio ih u garderobu pored ili ih jednostavno ponio kući. Zbog tih incidenata većina učenika je prestala nositi papuče. Pošto škola nije ništa čišća i pošto zbog papuča gubimo svoju obuću, prestali smo ih nositi.

   Naš školski hodnik nije samo put do učionica, on je mjesto našeg sastajanja i na njemu volimo provoditi najviše vremena. To je i umjetnički hodnik gdje svoje radove izlažu učenici svih razreda i profesori.

Za zdravu prehranu najvažnije je promijeniti stare loše navike i zamjeniti ih zdravima.

Jesti 5 manjih obroka dnevno.

Nikada ne preskočiti doručak (najvažniji obrok u danu).

Piti oko 8 čaša vode dnevno.

   Kada bolje pogledam, školski hodnik nije nešto nebitno. To nije neki prolaz; on je čuo i vidio sve i svašta. Na neki način on je dio našeg socijalnog života. Čuo je kako  učenici međusobno tračaju i vrijeđaju se bez ikakvog razloga. Kada mislimo da su nas svi iznevjerili, na kraju dana shvatimo da ima nešto što je uvijek čuvalo naše tajne, a to je taj hodnik, navodno nebitni prolaz do učionice. Slušao je kako imamo dobar dan ili kako imamo loš dan. Bio je svjedok kada smo jedni drugima pričali laži, kada smo djelili šalabahtere ili kada smo govorili što je bilo u testu. On je u potpunosti vidio našu dobru i lošu stranu.

   Dana 16. studenog obilježavamo  Međunarodni dan tolerancije.

   Tolerancija ili snošljivost označava uvažavanje tuđih ideja, stavova i načina života.

   U sedmom razredu sam odlučio i još uvijek to želim da idem za slastičara. Volim raditi razne slastice i sve što se tiče toga, a još više ih volim jesti. :)

Svake godine učenici osmih razreda moraju se suočiti sa upisivanjem u srednje,rastankom od osnovne škole,profesora i ono najvažnije prijatelja...

   Mnogi misle da je hodnik samo put do učionica ili pak do izalaza iz škole, ali nije.

   Odlučio sam pisati o temi o kojoj se malo priča, ali je veliki problem. Školske probleme ima gotovo svaki učenik, koliko god godina ima. No, osmaši su pod najvećim stresom, posebno pred kraj školske godine kada se moraju upisati u srednju školu. Onda dolaze još i ispitivanja...

  Veliki problem osnovnoškolaca je stres i preopterećenost. Mislim da dobivamo previše zadaća i gradiva koje treba naučiti.

     Anoreksija je težak gubitak apetita čiji su razlozi emocionalne prirode. To je poremećaj jedenja u središtu kojeg se nalazi preplavljujući strah od debljanja. Anoreksična osoba, čak i kada joj je život u opasnosti, poriče to i dalje se doživljava pretilom iako je tome čista suprotnost. Ta bolest danas postaje svjetski problem. Anoreksičari često dolaze iz obitelji koja ima prevelika očekivnja od njih te oni, zapravo, teže savršenstvu i nemaju nimalo samopoštovanja niti pouzdanja. Anoreskija se najčešće pojavljuje u svijetu mode i baleta.

      Do nedavno sam imala ruskog hrčka (to je ime zbog podrijetla) koji je bio najslađi na svijetu. Priča oko imena mog hrčka je zapravo malo smiješna. Nazvala sam ga Konjić dok još, zapravo, nisam ni saznala da je ženka, da je ON zapravo ONA. Nije mi to previše smetalo i ime je ostalo. Bila je jako izbirljiva, jela je najskuplju hranu, a posebno je voljela suncokretove sjemenke (kupovala sam ih posebno) koje sam, naravno, ja  morala ljuštiti jer mi je bilo žao da se ona muči, a isto toliko je voljela zelenu salatu. Svakog dana bih joj pravila salatu od mrkve i jabuke jer je tu salatu najviše voljela. Povremeno sam joj pravila salatu od mrkve, zelene salate i kupusa. Uvijek je sve odmah pojela, a ako nije mogla, spremila bi tu hranu u svoje obraščiće za poslije.

     Kako je održavati? Kako da bude zdrava? Kako da bude sjajna? Koliko često je moramo prati? Koje proizvode koristiti? To su česta pitanja. Sada ću na njih odgovoriti i udijeliti par savjeta.

_{Prijateljstvo je najteže objasniti.}

     Kada dođe proljeće, s prijateljima se idem rolati i uvijek se nasmijemo i provedemo dobre trenutke zajedno. Andrea i ja smo se jednog sunčanog popodneva rolale po rivi i zabavljale. Nakon nekog vremena smo ogladnjele i otišle kupiti kebab.

     Zašto sve mora biti tako teško? Zašto jednostavno ne živimo kako želimo? Bili bismo sretniji. Svaki dan iste stvari, svaki dan idem u školu, srećem jedne te iste ljude, pričam o jednim te istim stvarima i ponašam se nekako čudno.

Školski hodnik je mjesto u kojem mi osmaši najviše vremena provodimo zajedno. To je mjesto koje nas svaki odmor veže zadnjih 8 godina,makar je našem sjećanju od svih dosadašnjih najbliža ova zadnja osma godina.

     Zovem se Tomislav imam četrnaest godina. Imam dva brata i zovu se Ivan i Marko. Oni su jednojajčani blizanci, a ja sam njima dvojajčani blizanac.   

   Spavanje je prirodno stanje promijenjenog stanja svijesti koje se u čovjekovom životu izmjenjuje sa stanjem budnosti. Stadiji budnosti i spavanja predstavljaju jedan od najznačajnijih  bioloških ritmova. U toku spavanja opća aktivnost je smanjena, što znači da izostaju reakcije na većinu podražaja iz okoline, smanjena je aktivnosti skeletnih mišića, smanjen je i veći broj vegetativnih funkcija (puls, krvni pritisak, tjelesna temperatura, disanje), pri čemu prevladava rad parasimpaticusa, a mijenjaju se biopotecijali mozga. Psihička aktivnost tokom spavanja također je smanjena i značajno promijenjena. Javlja se u obliku povremenih snova.

   Prijateljstvo je pojam koji se ne može objasniti. To  se jednostavno treba doživjeti. Prijateljstvo ne možemo naći iza ugla niti kupiti u dućanu. Za prijateljstvo se treba boriti i imati snage. Bez prijatelja ne možemo živjeti.