OŠ grofa Janka Draškovića

   Prijateljstvo je pojam koji se ne može objasniti. To  se jednostavno treba doživjeti. Prijateljstvo ne možemo naći iza ugla niti kupiti u dućanu. Za prijateljstvo se treba boriti i imati snage. Bez prijatelja ne možemo živjeti.

   Prijatelji su jako važni i svi ih želimo imati. Važno nam je da smo popularni i da su svi oko nas, ali prečesto zaboravimo da su oni s nama iz neke koristi i da će, čim se stvori prvi problem, pobjeći. I onda ćemo ostati sami, baš onda kad će nam netko trebati. Sada, dok nam je dobro, nitko ne misli da će nam trebati netko kome je stvarno stalo do nas, ali kad - tad svima netko bude potreban. Sad je pravo vrijeme da nađemo tu osobu, osobu koja nije mama da nas mora voljeti i da nas mora braniti, nego osobu koja nas svojevoljno bira i koju mi biramo svojevoljno. U prijateljstvu nema mjesta laganju ili ogovaranju, ali je zato prepuno ljubavi i razumijevanja. Prijatelj treba biti osoba koja te razumije i koja te podržava u  odlukama, osoba koja će te braniti i štiti i ona koja će te spriječiti da napraviš najveću glupost, da postupiš krivo, osoba koja će ti uvijek iskreno reći kako izgledaš ili kako se ponašaš samo za tvoje dobro. Možda to ponekad nije najljepše i najbolje čuti, ali je iz najbolje namjere. S prijateljima se rade  najluđe stvari i stvaraju najljepše uspomene. S njima se prolazi i dobro i zlo. Kao i svaka druga veza, ni prijateljstvo se ne stvara preko noći. Za stvaranje pravog  prijateljstva potrebno je mnogo vremena, ali za rušenje istog samo sekunda. Jedna nepromišljena riječ i sve pada u vodu. Stvari se nakon toga nekad mogu popraviti, ali jako rijetko vratiti na početak. Uvijek nakon laganja postoji strah da će se ponoviti i uvijek ostaju rane koje su neizbrisive. Prijateljstvo je najveće bogatstvo i treba ga jako dobro čuvati jer je rijetko i neponovljivo. Ništa mu ne smije stati na put i prekinuti ga.

   Moja priča o prijateljstvu počinje u petom razredu, kad sam došla u novu školu. Sve je bilo novo. U parku sam upoznala jednu curu, Viktoriju.  U prvi mah mi se nije sviđala, kao ni ja njoj. Vrijeđale smo se, svađale i izbjegavale. Da nam je tada netko rekao da ćemo postati nerazvojne, nikad mu ne bismo povjerovale.  Sve je to tako trajalo do sedmog razreda kada smo završile u istom razredu. Opet mi je sve bilo novo. Poznavala sam svega par učenika, i nju među njima. Ni sa kim od njih nisam bila dobra pa sam odlučila probati družiti se s njom, upoznati je i stvarno saznati kakva je. Sad, dvije godine kasnije, postale smo nerazvojne.