OŠ grofa Janka Draškovića

     U utorak 22.3.2011. osmi razredi naše škole otišli su u Zagrebačko kazalište mladih na predstavu "Ovo bi mogla biti moja ulica ", inspiriranu pričom o Luki Ritzu koji je umro od premlaćivanja u lipnju 2008. godine.

       Predstava se temelji na priči o nasilnicima, o premlaćivanju, obiteljskim nesuglasicama i njihovim posljedicama.

     Jedan mladić je brutalno prebijen. Njegovi roditelji su shrvani. Njegov je maloljetni ubojica još na slobodi. Sve je vidio novinar koji želi napisati priču o tome, njegova žena, policajka, koja nikad nije upotrijebila pištolj i ubojičin brat. Svi šute iz svojih razloga. Policajka ne želi priznati da nije ništa učinila, tako i novinar i njegova žena, a brat ne želi da mu brat završi u zatvoru.

     Anja vječno luta školskim hodnicima s iPod-om u ušima. Oto od svih pitanja najviše voli (a svi, koji su ikada proveli bar sat s nama u učionici, znaju da Oto voli zapitkivati) ona o stripu i ona o japanskim crtićima. Također je vješt u vicevima koji su najčešće toliko dugi da, dok okončaju, Oto potpuno izgubi bit, no mi se smijemo jer Oto je smiješan. Kučko (kojeg nismo nazvali imenom otkad nam se pridružio u petom i oduševio nas indikativnim prezimenom) obožava sarkastične upadice koje su nerijetko upućene našoj razrednici. Ali Kučko je puno više od toga, on je izrazito inteligentan, ima neodoljiv (čitaj zao) smisao za humor, ima naočale, zna napamet valjda sve stihove ikad napisanih pjesama omiljenog mu Linkin Parka i jednostavno je zabavan. A njegova glavna zanimacija je COD.

     Tijekom svih osam godina postojanja D razreda prisjećamo se mnogih tužnih i sretnih događaja, no sada ćemo se malo prisjetiti onih smiješnih događaja. Od trenutka kada je Antonio Pranjić rekao da je Kina glavni grad Japana.

     Evo nekoliko naših bisera:

 

     Jednog lijepog sunčanog dana. kad smo bili u šestom razredu, u posjet nam je došao poznati hrvatski pisac Šime Storić. Posjetio je našu školu povodom predstavljanja svoje nove knjige  „Poljubit ću je uskoro, možda“.

      U našem razredu svatko sluša svoju vrstu glabe. Mnogo učenika sluša POP - Karla Pintarić, Krešimir Cvitković, Magdalena Orešković, Stjepan Kuhar, Rozalija Sekula… ali mogu se naći i oni koji vole metal i rock. Njih je malo, ali ih ima: Ivan Mesar, Mislav Kinčić, Antonio Kučko. A među najpopularnijim je turbofolk („cajke“) koji slušaju Dorotea Haligonja, Magdalena Orešković, Karla Pintarić, Krešimir Cvitković, Rozalija Sekula, Tamara Ivanek, Ratko Sović, Darko Fretze, Antonio Pranjić. Ali najčešći slučaj su oni koji vole sve vrste glazbe. Njih neću navesti jer ih je previše. Mogu se naći u našem razredu i pojedinci koji slušaju jazz – Oto Vuković. Galazba je sastavni dio naših života. Slušamo je stalno, obavezno na putu do škole. Ona je glavni dio naših mp3-ja i iPoda. U školi je kriomice slušamo pod satom, a često i prije spavanja. Svatko sam bira glazbu koju voli i ne popušta pod tuđim utjecajem ( barem ne bi trebao). Učenici se često oblače u skladu s glazbom koju vole i slušaju, pa se tako oni koji vole pop oblače vedrije i vole vesele boje, dok oni koji vole metal i rock vole biti u crnom i nositi majice s logom njihovog omiljenog benda . „Cajkeri“ vole izgledati vulgarno (pogotovo cure). Naš razred je veseo i zaigran zato što se drži poznate uzrečice : „Tko pjeva zlo ne misli“ .

     Nasa razrednica je Franka Stjepanjek. Ona nam predaje engleski. Mi je volimo. Ima dvoje djece. Brine za naš uspjeh i za našu budućnost i mislim da naš uspjeh ili ponekad neuspjeh shvaća osobno. Ona je duhovita i inteligentna. Uvijek ćemo je pamtiti i imat će posebno mjesto u našim srcima.

     Možda ste nas vidjeli, možda ćete nas vidjeti. Mi smo Jana i Krešo. Snimamo naš video serijal pod imenom Putujte s Janom & Krešom, u kojem se češće šalimo nego što putujemo. Snimamo naš video zato što nam je to zabavno i želimo zabaviti druge ljude. Za svaki video dobivamo dobre i loše komentare. Za loše ne marimo, a dobri nas inspiriraju za još novih videa. U njima glavnu ulogu imaju Jana i Krešo, ali pojavljuju se i Ivan Mesar, koji najčešče snima, Dorotea Haligonja, koja zabavlja publiku, te Natalija Fišić koja joj pomaže.

     Upoznali smo se u školi početkom rujna prije osam godina. U prvim razredima  se nismo slagali. Svi smo smišljali što više razloga da nekog prijavimo, „tužimo učiteljici“. To nam je bila glavna zanimacija. Danas se situacija promijenila. Danas nas je teško razdvojiti, svi se bojimo same pomisli na odlazak u srednju školu. Stoga smo odlučili snimiti video koji govori o nama od početka do kraja. U videu nas možete vidjeti u posve nenamještenim situacijama. Ima i naših slika od prvog pa se ve do sadašnjeg, osmog razreda. Nadamo se da će vam se svidjeti i predstaviti nas onakvima kakvi uistinu i jesmo.

 

       Posebno jutro koje obilježi svako osnovnoškolsko obrazovanje svakog učenika napokon je svanulo  29.5.2010. Magično smo se stvorili ispred škole u šest sati ujutro, još umorni zbog neprospavane noći, ali i dalje uzbuđeni zbog izleta koji ćemo zauvijek pamtiti.

     Učenici osmih razreda prisustvuju školskim natjecanjima iz raznovrsnih predmeta koja često završe odlaskom na županijskoj razini. Jedna od njih je i Tamara Ivanek.

     Četrnaest nam je godina i u svibnju ćemo se krizmati. Nakon toga bit ćemo crkveno punoljetni. No, za taj događaj valja se dobro pripremiti. Na crkveni vjeronauk išli smo od početka školske godine i pisali jedan test. Leo nam je pričao zanimljive priče iz Biblije i nastojao nam sve objasniti što je bolje moguće. Trebali smo odabrati kumove koji odgovaraju crkvenim uvjetima, donijeti njihove potvrde ako su negdje drugdje kršteni ili krizmani... Sve je prošlo u redu, a nakon praznika čeka nas još samo jedan sat i ispitivanje koje će trajati cijeli dan 7. svibnja.

     Nakon toga bit ćemo spremni za krizmu koja će se održati 14. svibnja u 17 h.

Moja škola. Nekada. Sada ju sretnem samo u prolazu. Neke nove igre, neka nova djeca.

Tu sam počela. Tu sam niknula kao slabašno i malo sjeme koje tek čeka izrasti. Tu sam se borila, tu sam se veselila. Tu sam upoznavala i shvaćala. Tu sam odrastala. Tu sam se smijala.  Svaki pokušaj opraštanja  s njom, prošao bi nespretno i pun svega nedorečenog. Toliko mi je značila, a da to nisam ni shvaćala. Toliko sam ju trebala, a da to nisam ni željela. Sada smo otišli. Ne trebamo se vraćati, raspšeni. Ostaje mi tek sjećanje na njene pune hodnike, znanja koja sam pomno probirala, i prijetelje kojih je bilo malo ali dovoljno.