OŠ grofa Janka Draškovića

   Mnogo ljudi  misli da im je postavljanjem zakona i pravila ukinuta sloboda. Što je uopće sloboda? Uzima li se za slobodnog čovjeka samo onaj koji nije zatvoren u nekakvoj prostoriji, kući, zatvoru... Ili su slobodni ljudi oni u duši, oni koji se osjećaju slobodno.

 

 

MAČKE

Brzina: 30 km/h

Vid: odličan

Njuh: loš

Napad: brza je, ali ne i snažna. međutim, ako treba uloviti miša, nema problema.

Obrana: loša

Ljubimac: jako dobar, voli se igrati. kada spava, onda je u svom svijetu.

 

   E-cigareta je elektronski sklop zamišljen kao zamjena za klasičnu cigaretu.Osim tog naziva (e-cigareta) često se koriste: elektronska cigareta, elektronička cigareta ili električna cigareta. Prvu e-cigaretu  dizajnirao je i patentirao 2004.godine Lik Hun. E-cigareta predstavlja zdraviju alternativu pušenju. Zdravija je zbog toga što ne sadrži u sebi više od 4.000 kemijskih sastojaka kao klasična cigareta. Sadrži samo tekućinu s nikotinom. Dim koji oslobađa je zapravo vodena para obogaćena nikotinom.

 

   Ljudi često lažu. Među njih spadam i ja. Mislim da ne poznajem osobu kojoj prođe dva dana da ne slaže nešto.

   Kao i svake prethodne jeseni, morala sam ići na berbu u Zagorje. Zaputila sam se prema malom gradu, Pregradi. Vozeći se automobilom, kroz suncem obasjane prozore gledala sam rijeku Krapinu. Smaragdnozelene je boje, a oko nje visoka, pomalo posušena trava koja u njoj radi šare čineći je prelijepom. Iskreno mislim da je lijepa, iako bi netko rekao: rijeka kao rijeka. Vozim se dalje cestom koja vijuga između dva brda. Oko mene šarenilo crvenih, narančastih, žutih pa sve do svjetlijih i tamnijih nijansi zelene boje. U tom šarenilu, na vrhu brda, smjestio se dvorac. Ima dvije kule i prozore velike kao moja ulazna vrata. Polako sam izašla iz te jesenje čarolije i došla do nekog sela. Kućice i staje razbacane su po livadi kao i kokice koje užurbano jure do svoje gazdarice koja rasiplje zrna žutog domaćeg kukuruza.

   Ujutro sam krenuo na put vlakom iz Zagreba u posjet rodbini u Slavoniji. Čim sam izašao iz Zagreba, ugledao sam predivne livade i šume. Na pašnjacima krave, konji i ovce pasu travu. Kad sam stigao u Davor, selo u kojem žive moja baka i djed, prvo sam se okupao u Savi.

   Beč, glavni grad Austrije - kažu da je najljepši u vrijeme blagdana (s time se moram složiti). Stvarno je najljepši osjećaj hodati gradom za vrijeme blagdana dok su sve kuće osvijetljene šarenim lampicama, glavni trg sjaji kao najljepše okićeno drvce, a ulični svirači svojim pjesmama mame osmijeh na tvoje lice. (Da, bilo bi savršeno da ste se parkirali negdje u blizini grada pa da vam treba pet minuta do središta; ali, ne... naše parkirno mjesto bilo je udaljeno dvadeset minuta od središta grada. Ok, ok.... lampice stvarno lijepo krase kuće i trg je lijepo okićen, ali ulični svirači sa svojim tamburicama kvare ambijent! Mislim, stvarno, tko želi slušati ljude s tamburicama!)

   Postoje razni oblici nasilja. Fizičko nasilje je namjerno nanošenje tjelesnih ozljeda, emocionalno i psihičko je najčešće verbalni (može biti i neverbalni) oblik nanošenja ozljeda nečijoj psihi, a seksualno nasilje je specifičan oblik fizičkog nasilja, čine ga neželjeni seksualni kontakti.

   Alkohol je tvar koja usporava sve tjelesne procese. Male količine opuštaju ljude i daju im samopouzdanje. Veće, pak, usporavaju reflekse te slabe rasudnu moć i uskladbu pokreta. Zato je vrlo rizično voziti pijan. Pijanu čovjeku često postaje zlo, postaje rastresen ili čak gubi svijest. Tada nastupa i pogibelj od gušenja pri povraćanju.
Ti učinci ovise djelomice i o tomu kolik je udio alkohola u piću. Žestoka su pića (npr. rakija, vinjak, viski, votka) najjača; zatim slijedi vino, pa pivo. Učinak alkohola ovisi donekle također i o čovjekovoj težini i tomu koliko je navikao na piće. Teži su ljudi obično otporniji na alkohol nego lakši.

 

   U Hrvatskoj je svaka treća osoba pušač. Od bolesti vezanih uz pušenje godišnje umire čak 12.000 do 14.000 osoba. Osim što se na cigarete često troši više nego na kruh i mlijeko zajedno, dobna granica pušača u Hrvatskoj pomaknuta sa 13 na 11 godina. 

Jeste li znali da...

* svaka cigareta gori 12 minuta i cijelo vrijeme zagađuje zrak.

 * dim koji ide u zrak ima veću koncentraciju štetnih tvari od dima koji uvlači pušač. 

 * osobe koje puše jednu kutiju na dan imaju 50% veću mogućnost izostanka s posla.  

   Kada počnemo uzimati ili raditi nešto što uzrokuje ovisnost, više ne možemo prestati... Takvo stanje ima mnogo posljedica i simptoma, ovisno o tvarima koje uzimamo. Ovisnici svoju žudnju liječe tako da ponovno uzimaju tvar o kojoj su ovisni, i tako svaki put iz početka.

   Psihička ovisnost je bliska fizičkoj po manifestacijama (nešto čovjeku nedostaje), no uzrok nije tvarni, dakle ne mora se raditi o opojnim tvarima. Čovjek može biti ovisan o televiziji, Internetu, poslu, nekom drugom čovjeku, o bilo čemu. Uskraćivanje stimulansa dovodi do kriza sličnih kao i kod fizičke ovisnosti.

Liječenje je dugotrajan proces i nikada nema garancije za izlječenje. Liječenje se dijeli na ambulantno (ovisnik svakodnevno dobiva supstitut na ruke i pije ga pred liječnikom opće prakse) i u zajednici (komuna) zatvorenog tipa bez lijekova i uz rad. Tu ovisnik ostaje koliko god je potrebno da se stabilizira i da se oporavi. Jedan veliki problem vezan uz terapijske zajednice jest taj da je ovisnik ondje pod staklenim zvonom: nema doticaja s vanjskim svijetom, okolinom, drogom, a kada izađe, vraća se u svijet kakav je poznavao ranije i samo je pitanje dana kada će se vratiti starom načinu života jer to je jedino što poznaje.

Pravih prijatelja danas ima vrlo malo. Osobe u ovo vrijeme se često prave da su nam prijatelji, a čim okrenemo leđa počinju nas ogovarati i kada ih to pitamo oni kažu da nikada nebi takvu stvar učinili. Zato bolje nađi jednog pravog koji će uz tebe biti bez obzira na sve nego deset lažnih koji te samo ogovaraju. A kada tog prijatelja nađeš čuvaj ga kao kap na dlanu.

Jedno od najtežih pitanja osmašima je: „U koju srednju ideš?“ Mnogi iz mojeg razreda su seodlučili za neku od gimnazija, nekolicina strukovnu, a oni "biseri" koji nemaju pojma gdje bi - ili će se upisati u neku srednju gdje primaju zbog nižeg bodovnog praga. A opet, tko nam garantira da ćemo se upisati baš u školu koju želimo?

   Dosta dugo sam razmišljao kamo nakon osmog razreda. Ne želim ni u jednu gimnaziju zato što znam da nemam bodova za njih. Razmišljao sam prvo o ekonomskoj školi, ali sam shvatio da u Hrvatskoj ima previše ekonomista koji ovdje ne mogu naći posao, iako imaju završen fakultet. Nakon dosta razmišljanja odlučio sam se za Geodetsko-tehničku školu. Nju sam odabrao jer mi se svidio posao koji ću raditi nakon što završim školu. Ionako mislim ići na fakultet pa ću, možda, jednog dana imati dva zanimanja.

Bliži se kraj školske godine,  a još uvijek ne znam koju srednju školu ću upisati.

   Pravog prijatelja je u današnje vrijeme teško naći. Ljudi su postali puni sebe i ne mare za druge. Svi smo nekome dobri kada mu treba pomoć, a inače ne zna ni pozdraviti. Ipak, možda postoji  još koja „dobra duša“ na ovoj zemlji. Stoga, ako ipak nađemo pravog, iskrenog prijatelja, moramo ga čuvati kao kap vode na dlanu. To prijateljstvo moramo njegovati i svaki dan ga zalijevati da ne uvene. Također moramo paziti i na to što govorimo jer i pravi prijatelj jednom  može dići ruku od nas. Dakle, ako nam je doista stalo do neke osobe, pokušat ćemo je zadržati na sve moguće načine.

     Često zamislim da sam na ogromnoj zelenoj livadi. Tamo je uvijek ljeto, nikad nije ružno vrijeme. Ponekad zna pasti kiša, ali samo kako bi osvježila vrući dan. Na toj livadi sam najsretnija i ništa me ne veseli poput nje. Da mogu, tamo bih zauvijek ostala i nikad se ne bih vratila u surovu stvarnost. To je moja tajna i moja želja. Biti na livadi sa nekim tko me uistinu voli. Ali kada se trgnem i shvatim da je ona samo moja mašta, nisam tužna jer znam da moje skriveno mjesto nikada neće nestati. Dok je i mene - tu je i njega. Stoga ovo nije odlazak.

     Moja prva ljubav bila je ona iz vrtića. Bila je čista i dobronamjerna jer smo bili djeca. Što smo stariji, to nas neke stvari više pogađaju. Nitko više ne voli sa  srcem, nego sa mozgom. Ljudi prije razmisle kakva im je materijalna korist od te veze nego da li se zapravo vole. Možda jednom, nekad naleti  netko tko će vam promijeniti mišljenje, netko tko će vas doista voljeti i pokušati vas promijeniti, ali ako mu ne budete dopustili da vas promijeni, odustat će. Vjerujte mi! Bez obzira koliko vas volio, i on ima svoje granice. Stoga ne glumite nedodirljive i otvorite svoje srce ako ga želite osvojiti jer je to najljepši osjećaj.

     Slijepe oči,  zar ne vidite?
     Jesmo li uistinu svi toliko zaglibili u prljavštinu licemjerja? Pa više ne možemo ni disati niti pomoliti glavu od sramote! Uvjereni u varke. Zaluđeni vjerovanjem. Ne vidimo taštinu i ne vidimo spas. Ne primjećujemo očito. Ne shvaćamo jasno. Ne prihvaćamo nepobitno. Statiramo na krivim mjestima. Branimo očajne, a napadamo glasne.

     Znate onaj osjećaj koji imate zbog nanesene nepravde? E, pa ja taj osjećaj često imam. Prvenstveno zbog nepravde u školi.

     Znam da nisam prva, a vjerojatno ni posljednja koja piše o odlasku iz osnovne u srednju školu. Dakle, odlazak. Sve stvari koje sam dosad radila s prijateljima vjerojatno više neću raditi. Jednostavno će doći neki novi prijatelji ili neke nove stvari. Na neki sam način tužna zbog toga, ali mislim da je vrijeme za novi početak. Naravno, svi kažu da je još prerano i da prvo moram završiti osmi razred s nekom dobrom ocjenom. Znam da nisam jedina kada kažem da trenutno osjećam pritisak sa svih strana što od roditelja, što od profesora. Mislim, sad je sve jedostavno "UČI, UČI, UČI!" Ali, kao i većina osmaša, radujem se ljetu, moru i završetku škole.

      Najveći je grad Republike Hrvatske i njezin glavni grad. Da, to je Zagreb. Moj Zagreb. Nastao je od Gradeca i Kaptola, dva naselja koja danas čine jezgru ove metropole. On je okružen Medvednicom i prelijepom rijekom Savom koja teče kroz nj.

     Legenda kaže kako je dobio ime po jednom povijesnom događaju. Jedan ban je prolazio umoran i žedan kroz Zagreb kada sreo je djevojku Mandu kraj bunara i rekao joj: "Mando, dušo, zagrabi!"

 

      Najteže pitanje koje možete postaviti jednom osmašu je: „ Što ćeš nakon osnovne?“  To nekima možda zvuči nevjerojatno, ali mi stvarno ne znamo što ćemo poslije. Ne znamo ni što će se sutra dogoditi, a kamoli za mjesec ili više. Uostalom, kada se i odlučimo gdje bismo išli, tko nam garantira da ćemo se uspjeti upisati u tu školu?
Kod mene je upravo takav problem.

     Ajmo reć' da sam se odlučila. Željela bih se upisati u Školu  primijenjene umijetnosti. Nakon toga upisala bih se na neku umjetničku akademiju, ali nisam sugurna je li bolje da odem u primijenjenu, gdje bih naučila sve što je potrebno za akademiju, ili da probam upasti u neku gimnaziju, s nižim bodovnim pragom (jer se u neke jedva upišu i oni s 5,0) pa da se usput pripremam za akademiju. Radije bih željela u primijenjenu s Natalijom, ali ne znam hoću li proći prijemni. Ako ne prođemo, Natalija i ja se šalimo da idemo u frizersku !D

 

       Na engleskom smo dobili zadatak napisati esej "Adolescence is the unhappyest time in most peoples life". To me potaklo na razmišljanje. Što je zapravo pubertet?

     Osmaši generacije 2010./11. 8.a razreda  ostat će mi u vrlo dobrom sjećanju. Ovo nam je zadnja godina zajedno, a sad nas do tog velikog rastanka djeli nešto manje od dva mjeseca.

     Shopping se u današnjem društvu smatra uglavnom opsesijom "glupih cura". Niti jedna tinejdžerica definitivno ne može biti šopingholičarka zbog financija koje nema u svojem vlasništvu. Ali popuštanje roditelja, te davanje sve veće količine novaca, može u budućnosti dovesti do shoppingoholije.

     Svaku večer isto.

      Dođem umorna iz škole, uključim tv, kad ono - neka nova "Šeherezada" plače jer ju njezin "Onur" ne voli. Mislim, hajde da su dvije sapunice, ali ima ih sto! Normalna osoba nema što gledati a da nije sapunica. Mislim da to baš nije normalno. Tek sam španjolski naučila, a oni počeli puštati ta turska čudesa. I sad mogu birat: Asi, Ezel, Suze Bospora ili pak nešto deseto.

     A obiteljske filmove i emisije stavljaju u 22 i 23 h da bi bakice mogle pogledati Ezela. Baš divno, zar ne!

     Nalazim se u avionu sa svojom najboljom prijateljicom. Prilično smo se bojale leta pa smo taj strah razbile koktelima. Bilo nam je zabavno, nismo se mogle prestati smijati. Putovanje je brzo prošlo jer smo imale svu potrebitu tehnologiju sa sobom: iPod, mobitele,  laptope.

Svi sada već trče i vesele se, idu po trgovinama, isprobavaju milijune i milijune cipela (uglavnom na visoke potpetice od milijun i tri centimetra)... A tek haljina? Hlače? Majica ili košulja? Hoće li mi bolje pristajati dugačka haljina, kratka ili balon haljina? A boja?

    Kada me netko pita koju ću školu upisati, „padne“ mi mrak na oči. Svi, sad pred kraj godine, pričaju o srednjim školama, što je i za očekivati.