OŠ grofa Janka Draškovića

     Nalazim se u avionu sa svojom najboljom prijateljicom. Prilično smo se bojale leta pa smo taj strah razbile koktelima. Bilo nam je zabavno, nismo se mogle prestati smijati. Putovanje je brzo prošlo jer smo imale svu potrebitu tehnologiju sa sobom: iPod, mobitele,  laptope.

     Sjele smo u prvu kočiju koju je vozio zaista zgodan crnac. Pretpostavile smo da je rob. Naravno, zanimalo nas je u kojem se stoljeću nalazimo. Rekao nam je da je 21. kolovoz 1695. Vozio je raznim krajevima. Osjećala sam se kao stranac, samo ne stranac u prostoru, nego stranac u vremenu. Netaknuta priroda, prašnjave ulice, s jedne strane siromaštvo, a s druge strane bogata imanja budila su uzbuđenje u meni. Dok sam tako razmišljala, moja prijateljica zbližila se sa zgodnim crncem i pokazivala mu sva čuda 21. stoljeća. Stigle smo na imanje. Ni sama ne znam kako, ali ti su nas ljudi poznavali.

     Čekala nas je tradicionalna meksička hrana i ljubazne domaćice, naravno robinje. Teško mi je povjerovati da su se tada ljudi određivali prema rasi. Izrabljivanje tuđih života za zadovoljavanje vlastitih budi u meni nekakvu vrstu agresije. To je u meni također potaklo i veliko razočaranje. S imanja krenule smo prema gradskome trgu. Nasred trga nalazila se giljotina i čovjek pripremljen na okrutnu smrt. Zgražale smo se i krenule dalje. Uz svu tu okrutnost 17. stoljeća postojala je i ona dobra strana:

     Probudila sam se u avionu slušajući najdražu pjesmu ljetnoga razdoblja.