OŠ grofa Janka Draškovića

   Zadnjih godina smo svjedoci drastičnog nemara prema hrvatskom jeziku u govoru i pisanju. Pri tome ne mislim na svakodnevni govor koji trpi koješta, već upravo na medije koji su vrlo moćno sredstvo upliva u govor mladih ( a i ne samo njih). Tako se dogodi da odjednom, bez ikakvog razloga, pod "pravilan" govor i "pravilno" pisanje uđu riječi, sintagme i formulacije rečenica koje ruše sustav hrvatskog jezika. Posve je nejasno kako se pojave i otkuda, a još nejasnije kako i zašto tako brzo postanu dio svakodnevne komunikacije.

1. Tako će, na primjer, ( ne "naprimjer" jer, ukoliko nova riječ koju tvorimo spajanjem dviju nema i novo značenje, nema je potrebe pisati kao u slučaju u oči i uoči) danas mnogi mirne duše reći kako trenutno teče "dvije i deseta" godina. Čemu izbacivanje riječi tisuća? Izričaj "dvije i deseta" je tako silno besmislen i krnj da se čini kako ga izgovara netko tko tek uči naš jezik. Hoćemo li to biti polupismeni jer je trenutno na cijeni "neštreberski imidž" ili nam taj govornik svojim statusom toliko imponira da prihvaćamo sve, pa i to kako govori?

2. Jednako se tako odjednom pojavio i izričaj "pozdravi svih". Akuzativ se zamjenjuje genitivom. Genitiv označava djelomičnost, građu i pripadnost pa već i sama ta njegova služba u rečenici odbacuje svaku mogućnost da se nađe na tom mjestu. Akuzativom, međutim, označavamo predmet, odnosno objekt. Stoga je pravilno: Pozdravi sve!

3. Danas mnogi ne znaju ispravno napisati ni datum. Neću nabrajati sve moguće pogreške, ali jedna je ušla u svakodnevno pisanje sasvim legalno, a to je pisanje nule ispred jednoznamenkaste brojke dana i mjeseca. Ta nula se probila u pisanje iz računalnih ispisa, no tamo nula samo čuva mjesto dvoznamenkastoj brojci. Dakle, treba pisati bez nule.
   Ako se mjesec piše riječju ( a to je najispravnije), onda se i sklanja. Stoga nije ispravno napisati "3. siječanj", već 3. siječnja.
   Još jedna nebuloza se događa s jedinim mjesecom ženskoga roda gdje mnogi i dan proglašavaju ženskim rodom, pa kažu: treće veljače. Trenutno je to dvije tisuće i deseta veljača po našem kalendaru, a ne treća. Ispravno je reći: trećeg veljače.
   Kada se uz datum, u dokumentima, piše i mjesto, onda postoji dvojakost: U Zagrebu 3. siječnja 2010. ili Zagreb, 3. siječnja 2010. (obrati pažnju na to kada se piše, a kada se ne piše zarez).
  Možda će se netko zapitati kako to da godinu ne smijemo izgovoriti kao "dvije i deseta", a dan i mjesec smijemo kao "trećeg veljače". Odgovor je jednostavan: godina je cjelovita brojka pa se "matematički" i ponaša (pokušajte u banci zatražiti "dvije i osam" novaca!), a dan i mjesec su odvojeni članovi datuma ( "trećeg dana mjeseca veljače") na što nas, uostalom upućuje i pravilo o čitanju rednog broja označenog točkom.

4. Već se u šestom razredu uči pisanje infinitiva i zna se da glagoli s nastavkom -ći u futuru I. zadržavaju završno i na bilo kojem mjestu se našli u odnosu na pomoćni glagol (reći ću / ću reći), ali glagoli s nastavkom -ti imaju ipak neka pravila : završno i zadržavaju isključivo ako se nađu na drugom mjestu, iza pomoćnog glagola. Dakle: pisat ću / ću pisati (nikako ne: pisati ću). Kako se to odjednom zaboravi?

5. Osobna zamjenica ona u akuzativu ima dva nenaglašena oblika je i ju. Oblik ju je nastao iz posve praktičnih jezičnih razloga: kada se oblik je nađe ispred ili iza sloga je (ili i ispred i iza), prelazi u ju. Primjer: Nije je strah. Strah je je. Nije je jednom vidio. Tada pišemo oblik ju.
   Nema nikakve potrebe da i u drugim slučajevima upotrebljavamo taj oblik. Iako se ta pogreška tolerira, mislim da je dobro znati.

6. Glagolski pridjev radni (aktiv) glagola htjeti u muškom rodu glasi htio. Zašto se premetnuo u "htjeo"? Jer u ženskom rodu glasi htjela? Tom analogijom bismo onda i živio mogli govoriti kao "živjeo", a trpio kao "trpjeo". A to ipak nitko neće reći.

7. Naučili smo kako takozvano "dakanje" treba izbjegavati, no ne posve ( kao, na primjer, u objektnim rečenicama gdje ga je ponekad teško, ali i nepotrebno izbjegavati). Međutim, još uvijek nam se provlači kroz upitne rečenice, pa ćemo, uvjereni kako baš tako treba, reći: Da li se to tako piše? (umjesto: Piše li se to tako?) / Da li je to točno? (umjesto: Je li to točno?)

8. Često rečenicu započinjemo osobnom zamjenicom, naročito kada govorimo o sebi. Posve je zaboravljeno kako je glagol u rečenici uvijek u nekom licu, pa tako i u prvom jednine. Ako kažem "mislim", misli li to netko drugi ili ja? Čemu onda stalno isticanje "ja mislim"? Rečenicu počinjemo osobnom zamjenicom samo ako to doista trebamo istaknuti.

9. Česte pogreške se događaju i u slaganju glagolskih vremena, naročito budućih.
   Primjer: Javit ću ti se dok dođem kući. Dok znači istovremenost, a ovdje je očito da se radnje događaju u različito vrijeme, stoga je ispravno reći: Javit ću ti se kad dođem kući (u značenju nakon što).
   Primjer: Javit ću ti se kad ću doći kući. Futur I. se mora zamijeniti futurom II. kada dvije radnje nisu istovremene. Dakle, rečenica treba glasiti : Javit ću ti se kad budem došao/la kući.
   A kolika je tek pogreška kad netko napiše i kaže "Javit ću ti se dok ću doći kući" procijenite sami.

10. Prilogu puno su mnogi zaboravili značenje: samo neki omeđeni prostor može biti pun ili prazan nečega (čaša, trg, soba...). No, nikako ne možete nekoga "puno pozdraviti".
Tu treba upotrijebiti prilog mnogo ( koji znači mnoštvo). Iako se mnogima ta riječ čini nespretnom, to je samo zato što se prilog "puno" iz razgovornog jezika nemarom govornika provukao i u standardni jezik.

   Postoji još podosta sličnih pogrešaka, ali kada bismo barem ovih deset najčešćih pokušali izbjeći, već bismo učinili mnogo za svoj način izražavanja.