OŠ grofa Janka Draškovića

     Zašto sve mora biti tako teško? Zašto jednostavno ne živimo kako želimo? Bili bismo sretniji. Svaki dan iste stvari, svaki dan idem u školu, srećem jedne te iste ljude, pričam o jednim te istim stvarima i ponašam se nekako čudno.

     Svi su ljubomorni jedni na druge, zavide i ne osjećaju se sretno. Nema zajedništva, potpore i podrške. Svi samo misle na sebe i svoje probleme, a druge tko „šljivi"? Mladi prigovaraju starima, a stari prigovaraju mladima. Začarani krug. Sve kruži, sve stalno ide ispočetka. Otkrivaju se nove stvari, ali se stare zaboravljaju i ostaju tamo negdje u prošlosti zaboravljene, a toliko su nam značile. Kako oni ljudi s kojima smo bili najbolji i oni s kojima smo se družili i bili nerazdvojni postanu nepoznati, pa i neprijatelji? Kako možemo zaboraviti sve dobro što nam se dogodilo? Tako lako puštamo ljude iz svog života, a očekujemo tako velike stvari. Očekujemo nešto veliko i nezaboravno, a i sami ne znamo što se događa. Ne trudimo se dovoljno, ne radimo na sebi. Završimo školu, nađemo posao i to je to.To je kraj, a gdje su ona naša maštanja iz prošlosti i sve ono što smo prije željeli pa smo to tamo negdje ostavili? Mislim da bi, kada bi svi ljudi radili na sebi, cijeli svijet bio puno ljepše mjesto za život. Ali opet, pa što ja to govorim, ljudi su danas postali čudni. Ja bih ih nazvala prikrivenim agresivcima. Njima upravlja stres i živčanost i samo se pretvaraju da su mirni i osjećajni. Kamo to svijet ide, nitko ne zna, ali ja znam da ja negdje moram krenuti, moram ići nekim putem. Zato se sad u školi trudim da to bude jednog dana onaj put koji najviše volim i u kojem uživam. Zato, ne bojte se i ne slušajte što vam drugi govore, ali s mjerom i pažnjom jer ćete, inače,  postati sebični i nećete vidjeti nikoga osim samog sebe. Radite ono što volite i uživajte, ali pazite da nikome ne naštetite.