OŠ grofa Janka Draškovića

      Ne znamo koliko dugo je naš ravnatelj Žarko Kozina čuvao ovu tajnu od nas, ali kad smo tog ponedjeljka ušli u školu, svi smo se ugodno iznenadili. Učenici su dočekivali nastavnike na vratima i gotovo ih za ruku vodili pred zid koga su oslikali grafiteri Krešimir Buden i Slaven Kosanović Lumar. Nikome tog ponedjeljka osmijeh nije silazio s lica. U mračnom školskom atriju osvanuo je veseli grad s neboderima koji se živahno naginju u svim smjerovima pa ne znaš tko koga zagleda: učenici njih ili oni učenike! Vesele boje za veseli duh naše škole!
     Ove fotografije smo snimili mi, ali ni medijima nismo "utekli" pa donosimo i linkove iz "Večernjeg lista" i "24 sata" koji su naš "grad pod krovom" predstavili javnosti.

Prema odnosu prema nastavi, nastavniku i suučenicima, učenici se dijele u nekoliko skupina s određenim karakteristikama. Uzmi malo vremena, pročitaj i odredi kojoj skupini pripadaš!

     Danas je, 25.10.2010. god., u 88. godini života preminula Vesna Parun, žena, pjesnikinja i slikarica koja je svojom poezijom zadužila hrvatsku književnost.

     Skromno je živjela, tiho otišla, a tako mnogo ostavila. Voljela sam je i slušati i čitati. Preporučujem njezinu poeziju i našim učenicima i mislim da je zaslužila da se, makar i nakon smrti, nađe na stranici naše škole.

     Za Dan škole, 20. listopada, odvijale su se različite aktivnosti kojima smo obilježili taj značajni datum.

     Delegacija učitelja i učenika je, tradicionalno, otišla na Mirogoj i položila vijenac i svijeće na grob Janka Draškovića u Mirogojskim arkadama.

   Mnogi učenici ne pristupaju učenju na pravi način. Učenje je kompleksan čin i, kako bi bilo uspješno, potrebno je naučiti kako učiti. Često i učenici i njihovi roditelji izjednačavaju čitanje i učenje. Sjediti za knjigom i dopustiti mislima da odlutaju česta je obrana djece od roditelja koji traže od njih da određeno vrijeme provedu za knjigom. A onda nikad kraja čuđenju lošim rezultatima u školi. Koncentrirati se na teške i, ponekad, učeniku nezanimljive sadržaje, potrebno je jednostavno naučiti.

   Prije svega, potrebno je djetetu usaditi spoznaju da uči za svoju budućnost, a ne za roditeljsko zadovoljstvo. Sjeme te unutarnje motivacije lakše ćemo posijati ako znamo s djetetom razgovarati o njegovim željama, o profesijama ( kako svojim, tako i drugim) i o svemu što treba proći kako bi se postigao taj željeni cilj. Dijete treba spoznati da je znanje temelj sigurne budućnosti.

                      (vježbe za bogaćenje rječnika i kvalitetnije pisanje)

  U doba elektronskih medija i upliva stranih jezika (naročito engleskog jezika) u učenički rječnik, njihovo izražavanje postaje sve šturije, nepreciznije, nemaštovitije. Sve je super: i bakini kolači, i novi film, i nova jakna... Kako bi bakini kolači postali ukusni, film zanimljiv, a jakna udobna ili, drugim riječima, kako bi učenici shvatili kojim bogatstvom riječi vlastitog jezika mogu precizno izraziti i najosjetljivije misli i osjećaje, u radu s literarnom grupom koristim se nizom jezičnih vježbi, igara i radionica kako bi osvijestili sebe, odnosno svoj unutarnji svijet. A on je izuzetno bogat, svjež i zanimljiv.

(prijedlog razrednicima za početak nastavne godine)

 U tzv. piramidi etičkog  kodeksa škole razredni odjel je osnovna, prva i ishodišna razina. U njemu se izravno susreću i komuniciraju učenici, nastavnici i roditelji. Kompleksnost te komunikacije pretpostavlja i određena pravila koja je potrebno utvrditi jer prelazak utvrđenih granica znači i gubitak kontrole i svojevrsnu anarhiju koju je ponekad teško vratiti u zadane okvire.

   Zadnjih godina smo svjedoci drastičnog nemara prema hrvatskom jeziku u govoru i pisanju. Pri tome ne mislim na svakodnevni govor koji trpi koješta, već upravo na medije koji su vrlo moćno sredstvo upliva u govor mladih ( a i ne samo njih). Tako se dogodi da odjednom, bez ikakvog razloga, pod "pravilan" govor i "pravilno" pisanje uđu riječi, sintagme i formulacije rečenica koje ruše sustav hrvatskog jezika. Posve je nejasno kako se pojave i otkuda, a još nejasnije kako i zašto tako brzo postanu dio svakodnevne komunikacije.

1. Tako će, na primjer, ( ne "naprimjer" jer, ukoliko nova riječ koju tvorimo spajanjem dviju nema i novo značenje, nema je potrebe pisati kao u slučaju u oči i uoči) danas mnogi mirne duše reći kako trenutno teče "dvije i deseta" godina. Čemu izbacivanje riječi tisuća? Izričaj "dvije i deseta" je tako silno besmislen i krnj da se čini kako ga izgovara netko tko tek uči naš jezik. Hoćemo li to biti polupismeni jer je trenutno na cijeni "neštreberski imidž" ili nam taj govornik svojim statusom toliko imponira da prihvaćamo sve, pa i to kako govori?

2. Jednako se tako odjednom pojavio i izričaj "pozdravi svih". Akuzativ se zamjenjuje genitivom. Genitiv označava djelomičnost, građu i pripadnost pa već i sama ta njegova služba u rečenici odbacuje svaku mogućnost da se nađe na tom mjestu. Akuzativom, međutim, označavamo predmet, odnosno objekt. Stoga je pravilno: Pozdravi sve!

3. Danas mnogi ne znaju ispravno napisati ni datum. Neću nabrajati sve moguće pogreške, ali jedna je ušla u svakodnevno pisanje sasvim legalno, a to je pisanje nule ispred jednoznamenkaste brojke dana i mjeseca. Ta nula se probila u pisanje iz računalnih ispisa, no tamo nula samo čuva mjesto dvoznamenkastoj brojci. Dakle, treba pisati bez nule.
   Ako se mjesec piše riječju ( a to je najispravnije), onda se i sklanja. Stoga nije ispravno napisati "3. siječanj", već 3. siječnja.
   Još jedna nebuloza se događa s jedinim mjesecom ženskoga roda gdje mnogi i dan proglašavaju ženskim rodom, pa kažu: treće veljače. Trenutno je to dvije tisuće i deseta veljača po našem kalendaru, a ne treća. Ispravno je reći: trećeg veljače.
   Kada se uz datum, u dokumentima, piše i mjesto, onda postoji dvojakost: U Zagrebu 3. siječnja 2010. ili Zagreb, 3. siječnja 2010. (obrati pažnju na to kada se piše, a kada se ne piše zarez).
  Možda će se netko zapitati kako to da godinu ne smijemo izgovoriti kao "dvije i deseta", a dan i mjesec smijemo kao "trećeg veljače". Odgovor je jednostavan: godina je cjelovita brojka pa se "matematički" i ponaša (pokušajte u banci zatražiti "dvije i osam" novaca!), a dan i mjesec su odvojeni članovi datuma ( "trećeg dana mjeseca veljače") na što nas, uostalom upućuje i pravilo o čitanju rednog broja označenog točkom.

4. Već se u šestom razredu uči pisanje infinitiva i zna se da glagoli s nastavkom -ći u futuru I. zadržavaju završno i na bilo kojem mjestu se našli u odnosu na pomoćni glagol (reći ću / ću reći), ali glagoli s nastavkom -ti imaju ipak neka pravila : završno i zadržavaju isključivo ako se nađu na drugom mjestu, iza pomoćnog glagola. Dakle: pisat ću / ću pisati (nikako ne: pisati ću). Kako se to odjednom zaboravi?

5. Osobna zamjenica ona u akuzativu ima dva nenaglašena oblika je i ju. Oblik ju je nastao iz posve praktičnih jezičnih razloga: kada se oblik je nađe ispred ili iza sloga je (ili i ispred i iza), prelazi u ju. Primjer: Nije je strah. Strah je je. Nije je jednom vidio. Tada pišemo oblik ju.
   Nema nikakve potrebe da i u drugim slučajevima upotrebljavamo taj oblik. Iako se ta pogreška tolerira, mislim da je dobro znati.

6. Glagolski pridjev radni (aktiv) glagola htjeti u muškom rodu glasi htio. Zašto se premetnuo u "htjeo"? Jer u ženskom rodu glasi htjela? Tom analogijom bismo onda i živio mogli govoriti kao "živjeo", a trpio kao "trpjeo". A to ipak nitko neće reći.

7. Naučili smo kako takozvano "dakanje" treba izbjegavati, no ne posve ( kao, na primjer, u objektnim rečenicama gdje ga je ponekad teško, ali i nepotrebno izbjegavati). Međutim, još uvijek nam se provlači kroz upitne rečenice, pa ćemo, uvjereni kako baš tako treba, reći: Da li se to tako piše? (umjesto: Piše li se to tako?) / Da li je to točno? (umjesto: Je li to točno?)

8. Često rečenicu započinjemo osobnom zamjenicom, naročito kada govorimo o sebi. Posve je zaboravljeno kako je glagol u rečenici uvijek u nekom licu, pa tako i u prvom jednine. Ako kažem "mislim", misli li to netko drugi ili ja? Čemu onda stalno isticanje "ja mislim"? Rečenicu počinjemo osobnom zamjenicom samo ako to doista trebamo istaknuti.

9. Česte pogreške se događaju i u slaganju glagolskih vremena, naročito budućih.
   Primjer: Javit ću ti se dok dođem kući. Dok znači istovremenost, a ovdje je očito da se radnje događaju u različito vrijeme, stoga je ispravno reći: Javit ću ti se kad dođem kući (u značenju nakon što).
   Primjer: Javit ću ti se kad ću doći kući. Futur I. se mora zamijeniti futurom II. kada dvije radnje nisu istovremene. Dakle, rečenica treba glasiti : Javit ću ti se kad budem došao/la kući.
   A kolika je tek pogreška kad netko napiše i kaže "Javit ću ti se dok ću doći kući" procijenite sami.

10. Prilogu puno su mnogi zaboravili značenje: samo neki omeđeni prostor može biti pun ili prazan nečega (čaša, trg, soba...). No, nikako ne možete nekoga "puno pozdraviti".
Tu treba upotrijebiti prilog mnogo ( koji znači mnoštvo). Iako se mnogima ta riječ čini nespretnom, to je samo zato što se prilog "puno" iz razgovornog jezika nemarom govornika provukao i u standardni jezik.

   Postoji još podosta sličnih pogrešaka, ali kada bismo barem ovih deset najčešćih pokušali izbjeći, već bismo učinili mnogo za svoj način izražavanja.

     Godinama su ove rečenice, tvrdnje i rješenja iz lektira, sastavaka i ispita znanja uveseljavale zbornicu. Sada, kad su već ispunile bilježnicu omanjeg formata, vrijeme je da se objave i ovdje, barem neke. Možda je to i najbolji način da zaključimo kraj ove nastavne godine - osmijehom!

     Postajalo je sve hladnije i počelo je padati lišće, granje, vjeverice, ptice...

     Jednog dana smo otišli u bolnicu, ali djed je već umro. Opet je išao na terapije!

     Kada sam bolestan i navečer se probudim, roditelji mi zaklope oči da pogledam kroz prozor.