Ne. Nemam krizmu. Duga priča.
Kakvu haljinu kupiti za krizmu? Što misliš jel' uredu da nosim štikle? 'Oćeš mi doć? Moraš doć'. Samo da pogledam kojeg je točno datuma. Aha, evo! Takve sam monologe prečesto slušala ove godine. Ne mogu prijateljici reći da me nije briga i da me živo zaboli kakve će štikle dotična nositi i kako će srediti kosu. Ne mogu joj reći da ću prisustvovati tom kršćanskom obredu, tom svetom sakramentu, da ću odsutno zujati po prostoriji punoj kumova i kuma i, ako budem imala sreće, dohvatiti štogod prikladno (a da nije janjac ili kolači njene bake) za jelo i da ću biti najsretnija "agnostičica" (nemam blagog pojma kako reći agnostik u ženskom rodu, a muški me već dovoljno naljutio da uporno inzistiram na ženskom gdje god mogu; agnostičarka previše sliči gotičarki ) ikada na ikojoj krizmi / krštenju / vjenčanju na cijelom ovom, našem predivnom zagađenom i odveć napučenom svijetu.
Ne ustajemo li se to mi samosvjesne i realne, posve samostalne i bez ijednog kompleksa, uredne i pametne cure, sat vremena ranije kako bismo sredile šminku i frizuru samo da bi na predsatu dopunske, a i cijelog tog dana, izgledale koliko-toliko reprezentativno i prihvatljivo?
Ne uskraćujemo li si mi to čokoladice i sladolede samo zato što smo od teta u tramvaju čule da to sve jako deblja? Da. Premda imamo samo četrnaest.
Eto kako čovjek u jednom sasvim nepristranom razmišljanju o bogu završi na razmišljanju o prizemnim morama i gotovo bolesnim poremećajima ove dosadne i samožive svakodnevice.
Svoje agnostičko, za nekoga možda nedefinirano, biće vidim kao nekoga tko je odgovoran za naš nastanak. Nekoga tko se morao, a možda i nije morao, držati Darwinove teorije o evoluciji. Nekoga tko je milostiv. Nekoga tko nas šiti. Nekoga tko je nekorumpiran zlom. Nekoga tko je iznad nas. Nekoga kome je razumljiv ovaj ogroman univerzum. Nekoga tko nije nužno na nebu, već je skriven u jezgri zemlje, tamo gdje nam je bliže.
Možda mi baš taj netko pomogne u preživjavanju prijateljičine krizme.
Komentari