OŠ grofa Janka Draškovića

   Ovo je priča o dvoje tinejdžera koji upoznaju čaroliju koju u život prva, ali i prava ljubav može donijeti.

   Eleanor je djevojka crvene kose, neobičnog stila odijevanja, ima kompleks manje vrijednosti (podcjenjuje se). Eleanor se nije bojala biti drukčija. Bilo je to zato što jest bila drugačija (ili se možda još više bojala biti ista kao svi ostali).

   Park je azijat, mladić koji obožava glazbu i stripove.

   Sve je za musical MAMMA MIA započelo na legendarnom i vječnom  londonskom West Endu u teatru Prince Edward na svečanoj premijeri i svjetskoj praizvedbi 6.travnja 1999.

   Musical je prikazivan od tada pa do danas u više od četrdeset zemalja – ne smije se, naravno, zaobići nego istaknuti i Broadway na Manhhattanu – a svakim danom broj zemalja se uvećava. Do danas ga je vidjelo više od 54 milijuna ljudi i nije onda ni čudo što je musical imao prestižnu brzinu premijera, bržu nego i jedan musical u povijesti.

   Bonton je knjiga ili kodeks ponašanja kojeg bi se trebao pridržavati svaki pripadnik društva. Bonton nas uči kako se treba pravilno ponašati. Mi djeca danas nemamo dobar bonton. Često ne pozdravljamo odrasle osobe prema kojima trebamo imati mnogo poštovanja. Ne oslovljavamo se starije osobe sa vi.

Što je demokratski konfederalizam?

Demokratski konfederalizam je politička ideologija koju je razvio kurdijsko-turski vođa PKK-a (Radničke partije Kurdistana) Abdullah Öcalan za vrijeme svog boravka u turskom pritvoru. Zasniva se na slobodi, društvenom vlasništvu, direktnoj demokraciji, decentralizaciji, razvijanju kulture, ekologiji, feminizmu, opoziciji državama-nacijama i opoziciji centraliziranom monopolu nad legitimnom uporabom sile.

Uvod

Što je dovelo do recentne izbjegličke krize? Kako ju ublažiti? Treba li primiti izbjeglice i ko je za nju kriv? To su pitanja na koja nitko zapravo ne može dati odgovor. Izbjegličlka kriza je jedna od naj kompliciranijih problema koji stoje ispred nas u budućim godinama i za nju nema pravog riješenja. Kocka je baćena, kako je rekao Julije Cezar. Ali tko je u ovom slućaju bacač kocke? Može li se bacanje kocke svesti na jednu instituciju ili je krivica podijeljena između različitih sudionika? Ako tražite ljevo liberalni moralistički vapaj o "Solidarnosti sa izbjeglicama" ili, u još gorem slučaju, eurocentrizam političke desnice o "Prezerviranju zapadne kulture", došli ste na krivo mjesto.

O ovoj temi bi se zaista moglo pisati neopisivo dugo jer ide u beskonačnost.Negativne strane,pozitivne strane.Odakle krenuti?Krenut ću od toga da se osobno mogu poistovjetiti sa Marxom,prijateljstva gradim sa stvarno malo ljudi,ali te ljude neizmjerno cijenim.Pucat ću visoko i reči da je to krajnje jasno sagledavanje situacije.Ljudi  teže društvu jer smo socijalna bića,ali društvo i prijateljstvo nikako,apsolutno nikako nije isto.Neću ići u privatne vode jer nemam potrebe ovdje izjašnjavati vlastite osjećaje prema toj nekolicini ljudi.Zapazila sam da među mladima moje dobne skupine postoji to jako naginjanje prema tome da budu prihvaćeni u društvu,a to djelomično postižu time što jedni druge uvjeravaju da imaju nebrojivo mnogo „prijatelja“.Da se razumijemo,nije me briga,bon pour eux.Ali činjenično,društvo nam se zbog tih učestalih zaluđenosti i pogrešnih uvjerenja  raspada.Djeca su danas jednako pokvarena kao i svoje ekvivalente starije dobi.Naravno da ima i pozitivnih strana,npr.sve raznolikije društvo,mogućnost da upoznamo ljude različitih afiniteta.Sve je to divno.Puno mojih poznanika govori da žali što je potratilo osam godina na ljude koje,citiram „ni ne vole“.Za početak,voljeti i ne voljeti su prejaki izrazi,volimo svoje roditelje(ako i to),a ne ljude čijih se imena niti nećemo sjećati.Mislim da su svi ti ljudi,koliko god mi nisu odgovarali u nekim trenutcima i koliko neke od njih ponekad za svu ljubav ovoga svijeta nisam mogla podnijeti ,izrazito utjecali na izgradnju moga momentalno postojanog bića.Poznanici zahvaljujem i sretno u narednim godinama odrastanja.

Interesi. Ambicije.Želja.Učenje.Školovanje.Ne,sve je to u današnje vrijeme pretežito većinskom dijelu mlađe populacije postalo dosadno,nepotrebno.Slušala sam jutros vijesti na radiju."Naša djeca imaju krila,pustimo ih da lete.Ne vucimo ih prema dnu."Vratimo se u doticaj sa stvarnosti,vaša djeca ne žele „letjeti".Zanima ih to,djelomično.Letjeli bi svi samo da usput preskoče cijeli proces do toga.Ima li smisla isticati da smo mi svi vaša budućnost kada nas nije briga?Odrasli ljudi,stariji naraštaji ne shvaćaju da vrijeme teče,ne stoji.Da se uvedu promijene u školstvo koje je isto već proteklih,bog zna koliko godina ili da ljudi shvate da njihov mentalitet u današnjem društvu zahtjeva moderniji,realniji pogled možda bi i djeca bila normalna.Skoro pa svi gube volju u školi,nisam sigurna znam li možda maksimalno petnaestak vršnjaka kojih zanima to neko opće znanje,neke činjenice iz povijesti npr.Zašto gubimo volju u školi u kojoj,ako smijem dodati provodimo cijele dane?Zato jer školstvo ne dotiče današnje standarde.Sve informacije koje saznajemo u školi imamo pred sobom kod kuće.Čak niti ne bih rekla da je to problem,više je problem način na koji se škola predstavlja mladima.Skrenimo malo s teme škole.Kućni odgoj.Skoro pa ga niti nema,a ako ga ima na razini je onoga od prije pedeset godina.Maloumnog,neodređenog sa uskim vidnim poljem.

Mali princ je jedna vrlo prekrasna knjiga. Ne po izgledu, nego po sadržaju. Neki kad bi je uzeli rekli bi da je za djecu, ali nije. Zapravo ona je za odrasle, oni je mogu dublje razumjeti, a mi samo površno. Moja mama obožava tu knjigu. Nikad  nisam razumjela zašto, ali sada znam. Iako je nisam čitala kao ona, razumjela sam ju (većinu). Krenula sam je čitati jednu večer, polako, i što sam ju više čitala, sve mi se više sviđala.

Priča počinje sa pilotom koji je zapeo u pustinji i tu se pojavi mali princ. Pričao mu je kako je krenuo na putovanje, i sad je na Zemlji. Mali je princ živio na kometu gdje je imao 2 vulkana i jedan cvijet za koji je mislio da je poseban. Krenuo je na putovanje kako bi vidio svijeta i što drugi rade. Upoznao je kralja, oholicu, pripaljivača, poslovnog čovjeka, geografa i na kraju pilota. Neću vam reći što ti ljudi znače, ali nadam se da će to otkriti kad pročitate ovu knjigu. I na kraju kada je princ došao na Zemlju, upozano je zmiju, nažalost nije znao kakva je. U jednom vrtu vidio je cvijet isti kakav je i njegov. To tada je mislio da je on poseban, ali sada kada je vido da njegov cvijet nije poseban već sam ruža kojih ima mnogo, vrlo se razočarao. Ali je upoznao nekog jako važnog. Lisicu. Ona ga je naučila što znači pripiotimiti, i naučila ga je što znače male stvari u životu. Tada nisam ni ja razumjela o čemu govori, ali sada da. Drago mi je da sam taj dio pročitala i detaljno ga razmotrila sa svojim prijateljima i prof. Tildom Raić-Ergović. Ona nam je više otvortila oči i pokazala nam zapravo tu moč knjige i te divne citate i poruke koje nam nosi. Naučila sam nešto bitno,a nadam se da će te i vi. Kraj knjige je tužniji dio jer mali princ umire, i žali što nije ostao na svom kometu. Bio bi sretniji da je ostao i da nije vidio ono što je vidio. Bio je razočaran nama, ovim svijetom, našim postupcima. Nakon ove knjige počela sam drugačije gledati na ljude. Htjela bih ih promjeniti, ali ne mogu. Mogu mjenjati samo sebe. Nadam se da će se i drugi početi mjenjati i vidjeti što rade. 

Ova knjiga je stvarno posebna i svim srcem žeilm da je pročitate. Ali ako će te je čitati, čitajte je dvaput. Jednom dok ste mlađi i jednom dok ste stariji. Vidjet ćemo razliku. I ja ću jednog dana nadam se vidjeti tu razliku. I za kraj jedan citat koji mi je najdraži (zapamtite ga) :

                        Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo!

   Cu'fus je cirkuski ulični festival koji se već četiri godine zaredom održava u Samoboru. Na festival dolazi velik broj artista iz Hrvatske ali i iz svijeta. Svake godine Cu'fus raste, dolazi sve veći broj artista, ali se i širi ponuda, uvode se novi dijelovi festivala, program za djecu...