OŠ grofa Janka Draškovića

   Radionica "Uskrs u Vrapču", u organizaciji profesorica I. Smeh i T. Raić-Ergović, bila je osmišljena tako da je jednim dijelom obuhvaćala priču i razgovor o uskrsnim običajima u Vrapču nekad i sad, a drugim dijelom načinom oslikavanja pisanica koje se u narodu zove "grecanje".  

   Cilj prvog dijela radionice bio je upoznati učenike s poviješću i tradicijom kraja u kojem žive, s davnim običajima koje danas njeguju samo rijetki i kojima prijeti zaborav, pružiti im zanimljive podatke iz povijesti njihovog zavičaja i osvijestiti  potrebu za očuvanjem tradicije i lijepih narodnih običaja.

   Stoga smo pozvale gošće iz KUD-a iz Gornjeg Vrapča, gospođe Maricu Smeh i Barbaru Žučko koje su došle u narodnim nošnjama i donijele sa sobom košare pune predmeta vezanih uz bojanje jaja, ali i makovnjaču i orehnjaču te domaći kruh i šunku kojima su nas na kraju počastile.

U šestim razredima su više pažnje posvetile narodnim običajima nekad i sad. Tako se prije, dok je Vrapče još bilo selo nadomak Zagreba, na posvećivanje hrane nisu, kao danas, nosile simboličke košarice, već doista košare pune jaja, šunke, luka, kruha, kolača i svih ostalih jela koja su se tradicionalno pripremala za Uskrs za cijelu obitelj. A obitelji su tada bile mnogobrojne. Stoga su se Vrapčanke nosile na glavi ovakve velike i teške košare prekrivene izvezenim stolnjacima i krpama. Te krpe su se poslije davale djeci da "pomiluju " njima voćke u voćnjacima kako bi bolje rodile.

   Nakon jela, ništa se od ostataka posvećene hrane nije bacalo van da trune (jer se to ne pristoji ) nego se spaljivalo na ognjištu. U drugim dijelovima Hrvatske su se ostaci iz istog razloga bacali pticama, božjim stvorenjima.

   Zanimljivost vrapčanskih običaja je da se u crkvu nije nosila palma ili maslinova grančica (kojih ovdje nije ni bilo), nego su se nosile povezane grančice drijena. Ta je biljka korisna jer se od njenih plodova, drenjina, pravi ukusan pekmez, ali i čaj i sok. Ljudi, koji još drže do starih običaja, potrudili su se zasaditi ga u svojim vrtovima. Drijen cvjeta u veljači i ožujku, a plodovi mu dozrijevaju ujesen. Nakon posvećivanja, grančice bi se objesile na trijemu, ganjku, iznad ulaza, a uloga im je bila i da štite kuću od groma.

   U osmim razredima su gospođe posebnu pažnju posvetile posebnostima stare i nove te muške i ženske narodne nošnje ovoga kraja koja se podosta razlikuje od šestinske nošnje po kojoj je Zagreb poznatiji.

   Tako su učenici saznali ponešto o detaljima stare nošnje koja je bila izrađivana od konoplje i bila poprilično gruba i gotovo neudobna za nošenje. Nju je kasnije zamijenila lanena nošnja, mnogo ugodnija i udobnija. Motivi na njima se nisu vezli nego su bili utkani u samu tkaninu prilikom izrade.

   Naročito je zanimljiv ženski prsluk, zvan kožunec, koji se izrađivao od janjeće kože i bio vrlo zahtjevne izrade jer se na njega rukom prišivalo stotine sitnih kožnih kružića u različitim bojama čineći određeni motiv. Za razliku od njih, muškarci su imali platneni prsluk "lajbek", također ukrašen vezom i  drugim različitim ukrasima.  Na nogama su se nosili "opanjki" koji su se, kao dio nošnje ovog kraja, izrađivali u crnoj boji (šestinski su bili u žutoj), a na nozi oko gležnja mlade djevojke su  nosile crvene podvezice kao poseban ukras. Na glavi se nosio "ingleški rubac", vrlo skup, jer je, kao što mu i ime kaže, nabavljan iz Engleske. Posebnosti muške nošnje su kožni pojasi na kojima je bilo upisano ime vlasnika. Na dnu nogavica svojih "gača" i muškarci su imali utkane cvjetne motive.

   Osvrćući se na tradiciju bojanja jaja za Uskrs, gospođe su spomenule tehnike bojanja  s otiskom listića ili cvjetića čvrsto pripijenih uz ljusku jajeta omotanog čarapom i tako kuhanog u lukovini, travi ili nekom povrću koje ispušta jaku boju i tehniku oslikavanja pčelinjim voskom. Posebnost tako kuhanih jaja je u tome što su oslikavana prirodnim materijalima i, stoga, jestiva.

   Cilj drugog dijela radionice je bio upoznati učenike s posve ekološkim načinom oslikavanja jaja za koji je potrebno malo truda, strpljenja i mnogo dobre volje. Za razliku od suvremenih načina koji idu za tim da se sa što manje vremena oslikaju kičasta jaja, često stiroporna ili plastična, cilj ove radionice je bio razvijati maštu i kreativnost, ekološku svijest i svijest o zdravoj prehrani, njegujući istovremeno i davnu tradiciju i običaje.

   Tehnika "grecanja" je također jedna od prirodnih tehnika oslikavanja jaja. Prije samog oslikavanja, potrebno je izvršiti pripreme: jaja se skuhaju u lukovini kojoj je dodano malo octa kako bi bolje prihvatila boju, i malo soli, kako bi se spriječilo pucanje lupine prilikom kuhanja.  Kuhana jaja se izvade i lagano obrišu krpom kako bi se osušila, a zatim se puste da se ohlade. Nakon toga se na jajima grebenjem, "grecanjem",  nožićem ili skalpelom urezuju najrazličitiji motivi. Tu se doista može mašti  pustiti na volju, a i svaki pogrešan potez se uvijek dade popraviti. Učenici su, za poticaj, dobili papire s predlošcima motiva, ali je njihova mašta svakako bila poželjnija od samog kopiranja.

   S obzirom da je prije svega bilo važno naučiti kako "grecati" (što podrazumijeva i posve tehničke upute o držanju i nagibu određenog alata - nožića, škara, igle ili skalpela), kako slijediti motiv, kako sjenčiti i tome slično, rezultati su više nego zadovoljavajući za prvi susret s tehnikom. Nadamo se da će uz više vremena i razmišljanja o motivima, oslikavanje u miru svoga doma, učenicima i članovima njihove obitelji donijeti ugodne sate zabave u obiteljskom okruženju u ovo preduskrsno vrijeme.