OŠ grofa Janka Draškovića

Prije desetak dana profesorica iz kemije postavila je pitanje koje je u meni probudilo neobičnu ideju i natjecateljski duh. Povodom Dana djeteta, profesorica je katedru prepustila nama. To je bila jedinstvena prilika i trenutak u kojem bilo tko ima priliku dotaknuti onaj misteriozni kemijski pribor kojim naša profesorica vješto radi pokuse ili iskusiti nešto novo. Igrom slučaja taj zahtjevni zadatak pripao je meni.

U početku sve je bilo pomalo zbunjujuće jer nisam ni otvorio knjigu kako bih pogledao što me to čeka i nisam promislio o tome. Nekakav glas u meni rekao je da ja to mogu i hrabro sam se odlučio na to. Pripremao sam se i sastavljao nastavni plan, plan ploče i učio sam gradivo koje moram predavati kolegama iz razreda. Svi znamo da je lako ostati na riječima no pravi izazov je to napraviti. Informirao sam se o svemu i zamišljao sam kako to sve pojednostavniti i olakšati svima kako bi shvatili.

Izvodili smo praktičan rad u svojoj grupi na satu kemije, nije teško i nije me strah. Ali sada sam trebao demonstrirati pred cijelim razredom. Svi me gledaju! U šestom sam razredu s jednom kolegicom predavao hrvatski, ali sada sam bio sam i bilo je zahtjevnije. Jako sam uzbuđen.

Danas ujutro stao sam pred katedru u učionici kemije i dvadeset sedam pari očiju me gledalo. Nisam se nimalo prepao jer sam znao da ja ne mogu biti savršen predavač kao profesorica koja se školovala za ovaj poziv. Krenuo sam s radom i osjetio zadovoljstvo i adrenalin. Bio sam ponosan na sebe kad su se prijatelji divili za vrijeme izvođenja pokusa. Bez obzira na to što sam prije sata ponovio s profesoricom svoj zadatak, a to je odjeljivanje tvari iz heterogenih smjesa kao što su sedimentacija, filtracija i dekantiranje, na satu sam iznova radio pokus kao da je prvi put. Za razliku od razreda upoznat sam s navedenim postupcima, no ponovno izvođenje pokusa pobudilo je u meni dodatnu zantiželju i na trenutke sam zaboravio da sam pred cijelim jednim razredom te sam se upustio u igru s talogom i filtratom, pijeskom koji se taloži na dnu zrnce po zrnce... Tada sam shvatio zašto profesorima nije dosadno predavati isti sadržaj po nekoliko sati, ponavljajući svake godine s novom generacijom. Zato jer će se svaka nova filtracija ili sedimentacija pokazati drukčijom, svaki razred će pokazati različitu dozu oduševljenja i zanimanja za to. Nisam bio samo ja uzbuđen, već i moj razred, što mi je dalo dodatno samopouzdanje. Za to vrijeme profesorica je zauzela moje mjesto i učinila je sat još zanimljivijim jer smo je vidjeli u našoj školskoj poziciji. Uredno je vodila bilješke u mojoj bilježnici o svemu što sam govorio. 

Tijekom tih 45 minuta osjetio sam i težinu rada u razredu sa dvadeset sedam različitih osoba, drugačijih karaktera. Shvatio sam koliko je profesorima teško upamtiti sve naše đake te ispuniti naša očekivanja. Danas je profesorica bila moja učenica! Ne, danas sam bio njezin kolega! Ustvari, zvonilo je za 45 minuta i opet sam bio samo učenik 7.c razreda. Shvatio sam, volio bih biti profesor kemije!

                                                         Mislav Friščić, 7.c