OŠ grofa Janka Draškovića

   Dok su mnogi još slatko sanjali u udobnosti svojih kreveta, naši osmaši već su krenuli  prema školi. Možda bismo bili i uzbuđeniji da nisu bila četiri sata ujutro i da smo mogli vidjeti jedni druge u mraku, ali bez obzira na umor, ušli smo u autobuse i zaputili se prema Slavoniji i Baranji. Kako je sunce izlazilo, tako je atmosfera u busu postajala življa. Dan je lagano sustizao slavonske ravnice koje smo s oduševljenjem promatrali.

   Preko mnogih polja i Bosuta napokon smo stigli u grad Vukovar. Ubrzo smo primijetili da nećemo imati baš opušten raspored jer smo prije smještaja u hostel imali dva predavanja. Bili smo umorni, ali su nas priče koje su nas tamo čekale u potpunosti razbudile.

Na prvom predavanju nam je objašnjeno što je Domovinski rat, a drugo predavanje nam je približilo zbivanja u Vukovaru. Prije tog predavanja smo znali da je Vukovar jedan od gradova koji su najviše istrpjeli, ali tek sada smo saznali potresne priče koje su nam pokazale kako je  bilo.

   Budući da nam je o tome kako su branili grad govorio čovjek koji je i sam sudjelovao u obrani, dobili smo ono što ne možemo pročitati u udžbeniku: priče ljudi koji su preživjeli o onima koji su poginuli ili odvedeni, iskustva i pojedinosti koje ne znaju oni koji su u to vrijeme bili daleko od ratnih zbivanja u Vukovaru.

   Iznenađujuće činjenice smo saznali  u Muzeju vučedolske kulture kroz koji su nas u manjim grupama proveli muzejski vodiči. Vučedolska kultura, kultura bakrenog doba, bila je daleko razvijenija nego što smo mislili znajući o njoj tek nekoliko šturih školskih činjenica. Imali su svoj kalendar, obrte, nastambe podijeljene u dva dijela (danas bismo to nazvali kuhinjom i spavaćom sobom), zanimljivu odjeću i obuću (razlikovali su obuću za lijevu i desnu nogu, što je zanimljivo jer tek sredinom 19. st. obućari počinju izrađivati takve cipele), svoje obrede pri pokapanju pokojnika i životinja, oruđe i predmete za svakodnevnu uporabu.

   Preskočivši par stoljeća povijesti, došli smo u Gradski muzej Vukovar (smješten u dvorcu Eltz) gdje smo vidjeli izložbu koja je bila posve drugačija od one u prethodnom muzeju. Vidjeli smo različite izloške - slike, namještaj, dokumente, posuđe, etnografsku zbirku... sve što se skupljalo kroz povijest grada i kraja. Mogli smo vidjeti replike unutrašnjosti baranjskih seoskih kuća, različite obrtničke predmete, a ono što nas je iznenadilo bile su tenisice iz Borova – svaki par u svojoj vitrini! Zanimljivo je da je većina predmeta za vrijeme rata otuđena, ali su ljudi darovali druge iz svojih kućnih i obiteljskih zbirki i tako obnovili muzejski postav.

   Drugi dan je bio zanimljiviji od prvog jer smo sve što smo dan prije čuli na predavanju na neki način mogli vidjeti svojim očima. Prva postaja bila je Vukovarska bolnica koja se čini kao i svaka druga, no ulaskom u podrum stekli smo dojam da ulazimo u vrijeme Domovinskog rata. Sve je ostalo netaknuto od tada do danas tako da smo prolaskom kroz te hodnike osjećali tjeskobu i nije bilo osobe koja se nije naježila.

   Teško je povjerovati da su neki ljudi u tim prostorijama proveli puna tri mjeseca kada smo mi, uz osjećaj da želimo ostati i odati im počast, osjećali neki nemir koji su stvari oko nas stvarale. Baš kao i u cijelom gradu, i u bolnici je u zraku bilo nešto zbog čega se činilo kao da je rat završio jučer, a ne prije tolikih godina.

    Nastavak priče smo dobili na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata gdje smo imali priliku vidjeti prekrasan spomenik s vječnom vatrom u podnožju, a zbog onog što smo tamo čuli, bilo nam je jasno da je taj spomenik najmanje što su vukovarske žrtve zaslužile. Tamo  prazna grobna mjesta još čekaju one čiji ostaci nisu pronađeni.

   Posebno tužnu istinu ispričao nam je vodič u Spomen domu Ovčara iz kojeg smo otišli do mjesta gdje su ti ljudi ubijeni. Tu se još nalaze limena vrata iza kojih su bili zatvoreni, a pod je popločen čahurama metaka kojima su ubijeni. Podno njihovih fotografija nalaze se predmeti po kojima su identificirani. To je bio vrlo potresan dio našeg obilaska znamenitosti jer većina nas tu priču nikad prije nije čula, a oni koji jesu, već su na dolasku imali taj osjećaj jer su znali što će čuti. Možda je najjezovitija činjenica da je tamo postavljena mala limena kutija s natpisom "Info" koja čeka nekakvu anonimnu ceduljicu na kojoj bi pisalo gdje se nalaze ostaci još nepronađenih žrtava, ali ni nakon toliko godina ceduljica se nije pojavila, iako  živi znaju da među njima hodaju i oni koji bi je mogli napisati.  

   Vrlo emotivan dio posjeta gradu heroju završili smo obilaskom prostora posvećenog upravo njegovim herojima – Spomen domu hrvatskih branitelja. U pod tog malog muzeja su uzidane metalne pločice s brojevima koje simboliziraju broj oklopnih vozila agresorske vojske koji su naši branitelji uništili na Trpinjskoj cesti.  

   Naučili smo da su branitelji bili obični ljudi kao vi i mi i da  su se digli u obranu svoga grada i svoje zemlje pa je ta priča bila istovremeno tužna i inspirirajuća jer znamo da im možemo biti zahvalni za život kakav danas imamo.

   Zatim smo, zajedno s još jednim vrlo simpatičnim braniteljem, pogledali tenkove, topove, zrakoplove, brodove, sanitetska i oklopna vozila na vanjskom izložbenom prostoru Memorijalnog centra Domovinskog rata.

   Posljednji put smo se zaputili u centar grada kako bismo došli u rodnu kuću našeg nobelovca Lavoslava Ružičke. Tamo smo odslušali zadnje predavanje koje nije govorilo isključivo o ratu, već i o njegovim posljedicama i onome što je u ratu izboreno. Bitna poruka je - život u miru i toleranciji, a to ćemo postići samo ako ne vršimo nasilje nad drugima zbog njihove različitosti.  Posebno je upečatljiva bila rečenica  branitelja, osobe koja je prošla kroz ratne strahote: „Djeco, nikada se nemojte nikoga bojati!“ Znamo da se mi danas ne moramo bojati jer se oni nisu bojali kada je trebalo braniti grad i zato je ta poruka za nas bila tako bitna i snažna.

    Zajedno s još nekoliko zagrebačkih škola sudjelovali smo u kvizu koji je imao zadaću provjeriti koliko smo, od svega što smo čuli i vidjeli u ta dva dana, i zapamtili. Pobjedu naših predstavnika proslavili smo glasnim skandiranjem i pjesmom kojoj su se pridružili svi u dvorani. Bili smo sretni i ponosni što smo bili pažljivi slušači, a i nekako posebno emotivni.

    Put smo zabilježili i službeno završili zajedničkom fotografijom na novom vukovarskom trgu  koji je tako lijepo uređen da nitko ne bi rekao da je prije gotovo trideset godina bio u potpunosti razoren.

   No, nemojte misliti da nismo imali vremena i za zabavu. Organizatori su nam priuštili i disco večer i slobodno vrijeme za istraživanje centra grada.

   Na povratku u Zagreb, u autobusu smo sređivali dojmove o dva zanimljiva i poučna dana u gradu koji će svima ostati u sjećanju. Doista, Vukovar ti, jednostavno, mora ostati u srcu!

                                                                      Laura Rogar, 8.a