OŠ grofa Janka Draškovića

  Kada čujem riječ ples, prvo što mi padne na pamet je nešto gdje smo stalno u pokretu. Početci su uvijek teški, ali ako plešete od vrtića kao ja, to je sasvim drugi par cipela.

  Koliko god sam plesova do sada plesala niti jedan mi se nije toliko urezao u srce kao hip hop. To nije bilo kakav ples, već sportski ples kao i break dance. Hip Hop su vjeroatno djeca i mladi u New Yourku ili drugim četvrtima izmislili radi vlastite zabave, skakutanja i igre. Pokrete su mogli naučiti iz različitih životnih događaja koje su vidjeli ili kroz koje su prošli. Danas su mogli biti popularni radi toga plesa. Hip hop se koristi kao ulični ples, odnosno tako ga najčešće možemo vidjeti, ali zahvaljujući sve većoj zainteresiranosti ljudi, postao je popularan u svijetu.

  Svake godine od 2. razreda išla sam u plesnu grupu plesne radionice "Osmjeh". U 6. razredu, kada smo imali sastanak, predsjednica tog udruženja Ivana Mavrin nam je rekla da ćemo od te godine trenirati hip hop u Flexy Centru u Malešnici, nedaleko pruge. Trenerica nam se zvala Marija i već na prvom satu predosjećale smo da ćemo se izvrsno slagati. Satovi bi bili svaku subotu popodne i trajali bi oko dva sata. Jedan sat bi otpadao na vježbe, a jedan na glavni dio hip hopa. Vježbe su išle redoslijedom od lakših prema težima. Glazba je bila prilagođena vježbama. Ako su vježbe bile malo življe (kao skakutanje, slideovi, pade-bure), onda je i glazba bila živahna. Slide je pokret u kojem se ide u stranu ili naprijed tako da se  jednom nogom kliže po parketu, a druga se privuče prvoj, dok je pade-bure bio malo složeniji korak u lijevu ili desnu stranu. Bilo je je još mnogo vrsta takvih pokreta, no o tome ćemo kasnije. Nakon vježbi za zagrijavanje završavali smo s istezanjem i trbušnjacima. Zatim bismo imali malo odmora pa onda krenuli na pravi posao. Hip hop je posebna vrsta plesa u kojemu se najbolje mogu izraziti osjećaji: ljubav, mržnja, ljutnja... U hip hopu se pleše iz srca i duše, svaki se pokret mora primijetiti i doći do izražaja. Pleše se na glazbu, a ne na brojanje u glavi. Pokret nije odvojen od drugih pokreta kao npr. napravi se jedan pokret, pa se stane, pa opet. Pokreti se spajaju razvlačenjem jednog prema drugom. Osnove koje se rade su osnovne stvari prije svake koreografije ili sekvence. One se kombiniraju na različite načine, ali se prvo moraju savladati. Do sada sam naučila dosta osnova, ali pokreta ima ih toliko da  čak ih ni najbolji hip hoperi ne znaju sve jer se oni izmišljaju tijekom života.

  Kada se završi sa osnovama, kreće se na sekvence. Sekvence su jedan dio koji radimo same nakon što smo naučile osnove. Trenerica nas za to rasporedi po grupama ili parovima (ovisno koliko nas ima), odredi nam pjesmu i da nam pet minuta da smislimo neku svoju kratku koreografijicu od dvije ili tri osmice. (Osmica: svaki pokret nogama ili rukama broji se kao jedan i tako do osam.) U sekvencama kombiniramo osnove koje smo do tada učili i neke svoje pokrete koje možemo dobrovoljno ubaciti. Na taj način učimo surađivati s drugima i biti u boljim odnosima nego prije, možda pronaći zajedničke želje, snove... Kada završimo s izvedbama, odabiremo najbolje dijelove i uzimamo ih za svoje koreografije. Koreografije su skupina pokreta u koje, naravno, spadaju i sekvence. To vam je kao da rečenica predstavlja koreografiju, a riječi predstavljaju pokrete. Koreografije su vrlo zahtjevne i trebaju se ponoviti nekoliko puta tijekom preostalih sat vremena. Rade se korak po korak, ovisno o težini određenih pokreta. Kada se napravi jedan komad, pleše se nekoliko puta da se vidi gdje najčešće griješimo. Prije završnog nastupa moramo se pripremati mjesec dana kako bi sve pokrete "raščistili" i dotjerali sve u red. Što se tiče glazbe, ne mora i ne treba biti čisti Hip Hop, već može biti mješavina popa, hip hopa, RnB-a, rapa... U hip hopu se pjesme uglavnom miksaju. No prije miksanja svaka se koreografija radi posebno, a poslije se nadodaju nedostatci ili nešto drugo. Nastupa se dva puta u jednoj cijeloj školskoj godini i još malo sa strane ako se želi. Prvi put se nastupa prije Božića u Flexy Centru, pred roditeljima ili prijateljima. Tijekom godine se može nastupati i na košarkaškoj utakmici između pauza, ali to je samo za onu grupu koja želi ili koja baš mora. Naveći i najbolji nastup je onaj predljetni, prije završetka škole. Za taj nastup treba pripremiti, osim koreografije, i sebe. Kostim može biti naručen tako da je šivan ili da je samo obična majica, vrećaste hlače... To može biti poderano, iznošeno... Nekad šminke može biti dosta, nekad malo, a i frizura se prilagođava. Kada izađemo na pozornicu, ljudi ionako ne gledaju izgled već kako se pleše. Na pozornicu možemo ući iznedada, kad je glazba već počela, ili biti na pozornici prije početka glazbe. Na pozornici je bitno da su svi plesači "sinkronizirani" osim onda kada treba promijeniti formacije ili vam zamijenti mjesta na pozornici nekakvim pokretima. Ne možemo plesati kako mi želimo jer bi doslovno napravili budalu od sebe i netko bi nas (ne daj, Bože!) počeo gađati  nečim. No bez brige, to se ne bi dogodilo zato što bi taj netko izletio van. Nakon nastupa pričekamo da naši treneri odrade svoj nastup, zatim se zahvale i onda možemo kući. Na sljedeći sat plesa dolazimo po DVD ili CD (to moramo platiti), a zatim se častimo... Kada savladamo koreografiju, jedna se grupa podijeli na dvije manje i možemo početi takozvani "Battle". To je plesna borba među dvjema grupama. Svaka grupa izlazi naizmjenice. Nakon grupe izlaze jedan po jedan predstavnici, pa troje ili dvoje ljudi... U "Battleu" se ljudi mogu najbolje izraziti. Time žele reći da su oni glavni, prave se važni, vrijeđaju se međusobno, samo ne psovkama. Nakon svakog "Battlea" grupe si čestitaju i "pomiruju" iako su se posvađali samo plesno. To je jedan od meni najdražih dijelova koreograije. "Robot" je jedan od zastarjelih načina plesa, no još je vrlo moderan. Njegovi sporo ubrzani pokreti koji se povlače i čekaju fascinantni su.

  Ova godina je protekla malo tužno. Grupa  hip hopa se "raspala". To je bio jako velik šok za mene, jako me zaboljelo. Koliko god puta sam rekla da ću odustati, išla sam dalje i razbijala prepreku za preprekom. Prošle godine, u drugom polugodštu, pojavila se nova trenerica Andrea jer je Marija imala previše posla oko natjecanja. S druge strane, bilo nas je dovoljno, ali samo tri cure od svih u Zagrebu bile su odlične učenice hip hopa i nikada nisu odustajale. Ja sam bila jedna među njima. Borile smo se zadnjm snagama da grupa opstane, ali to, na žalost, nije bilo dovoljno. Andrea je rekla da joj nas je žao i da nam želi sreću. Mi smo njoj poželjele isto. "Osmjehu" je bilo nedovoljno držati sat samo trima curama, a Andrea je imala obaveze oko treninga pošto ih je, na našu žalost, a na njihovu sreću, prijavio trener Atomic Dance Factorya. Andrea nam je predložila da dođemo na audiciju u prvom mjesecu, ali smo odlučile napraviti malu stanku.

  Čemu suze za proliveno mlijeko? Koliko sreće toliko boli. Sljedeće ću se godine potruditi, naći neku dobru hip hop grupu ili se upisati u Atomic. Za sada još uvijek plešem kada mi se da ili čujem glabu. Bez nje definitivno ne mogu. PLES JE LIJEK, za sve!!! Tko proba plesati hip hop, kažem mu nikada neće požaliti.