OŠ grofa Janka Draškovića

 

     Znate li onaj osjećaj kad svi nešto očekuju od vas, kad su uvjereni da nešto možete napraviti bez obzira je li to doista točno? Nitko vas ništa ne pita; oni odlučuju umjesto vas. Znate li ga? E, pa ja znam!

   Smatram da sam dobra učenica (dobro, možda ponekad malko lijena, ali se trudim i izvršavam svoje obaveze). Predmeti koji uključuju brojke ne leže mi najbolje, ali zato "briljiram" u jezicima, povijesti i geografiji. Osoba sam čvrstog karaktera, upornost i odlučnost su mi vrline, ali kao i svaki drugi čovjek - imam i mana.

   Moja obitelj od mene očekuje samo petice i da mi svi predmeti idu od ruke, ali to je neizvedivo. Nikako ne mogu svojim roditeljima objasniti da nisam dobra u matematici niti ću ikada biti, ali se ipak trudim naučiti je. Jednostavno, matematika je moja slabost. Užasno me živcira kad me uspoređuju s drugom djecom i kažu:

   "Kako je ona dobila pet, a ti nisi!?"

   "Ali je zato ova druga dobila jedinicu, a ja nisam..." odgovorim.

   Tada se namršte i prosikću:

   "Ne zanimaju nas druga djeca; zanimaš nas samo ti!"

   Eto! Čudno kako ih zanimaju drugi samo ako su odlikaši!

   Znam da nam roditelji želje najbolje, ali ponekad stvarno pretjeruju i to, jednostavno, postaje naporno. Nikako im ne uspijevam objasniti da nikada neću biti u svemu najbolja i da će uvijek postojati netko bolji, ali i gori od mene.

   Bez obzira na stav, ponašanje, karakter i trud, naprosto - nitko nije savršen! Stoga baš i nije fer od svakoga očekivati perfekcionizam.