OŠ grofa Janka Draškovića

Naslonjen na zid pred učionicom matematike žvačem sendvič i promatram taj moj svijet.

     Oko mene u svim smjerovima poput atoma u ogromnoj molekuli lete klinci,zuje kao pčele u nekom čudnom neredu putanja koje se križaju, pretapaju, zaobilaze, a opet nikad ne sudare. Iz te vreve strše samo matice čije oko vidi svakoga pa tu i tamo bocnu žalcem čim netko neobuzdano zaglavinja u nezgodno vrijeme na pogrešno mjesto krivim smjerom. Kaos i nered se poremeti, lančanom reakcijom sve odjednom zastane, ali zakratko; rasulo se začas opet uspostavi.

     Mimo mene prolazi čitavo životinjsko carstvo.

     Magarac koji bezvoljno vuče torbu po hodnicima i sapliće se o vlastite vezice što mlataraju oko tenisica. Za njim propliva šarena ribica koja zaboravi sve što čuje za četiri sekunde, pa i to kamo je krenula. Prozuji i muha zunzara kojoj je uvući jezik teže nego onom magarcu svezati vezice. Slijeva se pojavi ljenjivac kojemu treba pola sata od točke A do točke B. Malo su ga zbunile leptirice koje su zalepršale za plavušanom s bicepsima u zametku. Tu su i osice koje se stalno bockaju, ali i pravi stršljeni čiji je oštar jezik poput bušilice i motorne pile stvorio čitav niz udruga žrtava koje redovito pod odmorom zasjedaju po kutovima i smišljaju trač-diverzije. Zatim prođu i dvije stonoge prvašića, više glista, s jabukama u ručicama i sa strahopoštovanjem se nekako provuku kroz naš zvjerinjak.

     Posljednji zalogaj sendviča mi se poklopio sa zvonom za početak sata. Zbornica izriga hrpu profesora, a nered se razlomi i grupira prema učionicama. Jedino je ljenjivac još hodao prema točki B, a ribica trčkarala tražeći svoje jato.

     Okrenem se prema vratima učionice. Bože, kako sam žedan!

                                                                           Mislav Friščić, 7.c

                            Voditeljica: Tilda Raić-Ergović