OŠ grofa Janka Draškovića

 

Evo i priče iz kuta roditelja.

 

„Onda, što trebate ponijeti u subotu?" pitao je profesor Ključe na kraju sata „elementarne športske škole", zadnjeg prije subotnjeg natjecanja. „Sendvič!" povikalo je uglas nekoliko učenika. Profesor se nasmijao: „Sendvič?! A opremu? To ne trebate, ha?!"

Netko bi rekao da ta djeca uopće ne doživljavaju natjecanje iz štafetnih igara kao nešto ozbiljno i da je to za njih samo izlet u drugu školu. Ali, kada smo se u subotu ujutro okupili u našoj školskoj dvorani kako bismo dogovorili tko će do Španskog povesti djecu koja nemaju prijevoz, osjećala se ona pozitivna, natjecateljska napetost. Klinci su sjedili na klupi i s nestrpljenjem očekivali polazak, čavrljajući i živkajući kao mali vrapčići. Doznali smo tako da Tara nije mogla spavati od uzbuđenja te da je zadnjih dana kod kuće stalno vježbala i razgibavala se pripremajući se za natjecanje. A Ema je toga tjedna bila bolesna pa je i u petak ostala kući samo da bi skupila snage za natjecanje. Interes među djecom koja dolaze na „elementarnu športsku školu" bio je tako velik kao da se ide besplatno u Zoološki vrt ili kino pa je profesor Ključe složio čak dvije ekipe.

U Osnovnu školu Tituš Brezovački u Španskom stigli smo prvi, samo je „profesor-domaćin" stigao prije nas. Malo - pomalo, stizale su i ostale ekipe pa, kada su klinci iz svlačionica ušli u dvoranu, na njima se opet mogla vidjeti ona ista napetost. Bilo je tu i "ozbiljnog" zagrijavanja, trčanja uz rub dvorane, razgibavanja, čučnjeva, pa čak i pravih pravcatih sklekova. Ubrzo su postavljeni poligoni pa su se svi – kao u vojsci – postrojili uz startne linije, nestrpljivi da natjecanje konačno počne. Ali, već u prvom dvoboju, stigao je i prvi poraz. I prve suze... Nekima je teško palo što su nas dobili tek za koji korak. I koliko god se vidjelo da se naši klinci stvarno trude, protivnici su ovaj puta ipak bili jači. Ipak, uz glasno navijanje roditelja, baka, djedova, braće, sestara... naši su „vrapčići" iz dvoboja u dvoboj dobivali sve veće samopouzdanje pa su uskoro stigle i prve pobjede.

A u pauzi između dvobojâ našlo se vremena i za smazati onaj sendvič s početka priče, pa i popiti kakav sok. A siti „vrapčići" potom su „grizli" kao vukovi, tako da su u jednoj štafeti, kada se trebalo provlačiti kroz okvir švedskog sanduka, opet stradala leđa Marka Briškog. Valjda još i danas ima masnicu jer je, onako u žaru borbe, kao i prošle godine, leđima opet propisno zapeo za okvir. No, Marko je junački stisnuo zube i s jednakim žarom istrčao do kraja te tako donio važnu pobjedu, presudnu za ulazak u sljedeći krug. Na kraju su „vrapčići" osvojili četvrto mjesto od osam škola, što je odličan rezultat. Kući su išli iscrpljeni i umorni, ali i radosni zbog četvrtog mjesta te bogatiji za još jedno iskustvo – natjecanje u kojem su naučili radovati se pobjedi, ali i ponosno podnijeti poraz. I što je najvažnije, naučili su biti dio ekipe, „poginuti" za suigrače i boriti se do kraja kao pravi mali sportaši...

                                                                           Napisao: Ninoslav Babić