Kroz olovke literaraca
I literarci se pridružuju proslavi osamdesete godišnjice postojanja naše škole.
Čitajte i nas :)
Školski hodnik
U središtu zbivanja povremene graje
što naglo započne, a kratko traje,
hodnik je što prati tihe i savjesne,
i užurbane, zakašnjele i bijesne.
U njemu se susreću simpatije tihe,
ljubavi plahe, ljubomore još tiše.
I samo mjesto od sreće zatreperi
kad nađe trenutak po svojoj mjeri.
Kad strog profesor iz učionice sine,
i galama tek na trenutak mine.
Čim se dnevnik iza ugla skrije,
odahnuvši, svi nastave kao prije.
A kad krenu kući umorna djeca,
i hodnik već iscrpljen jeca.
U mraku dana što se vuče u visine,
ostaje hodnik s obrazom tišine.
Marko Briški, 5.b
U mojoj torbi
U mojoj torbi ima svašta,
ona stalno nešto mašta.
U njoj sjede knjige i pernice
kao profesori za kvartalne sjednice.
Ima tu i loših strana
jer je teška kao vreća grana.
Stoga je najljepše kući doći,
spustiti je pa u miru leći.
Istina će ipak reći:
Riješiš se teških knjiga,
ali ne i školskih briga.
Lucija Marić, 5.b
Kad bi barem...
Kada bismo barem umjesto školskog zvona slušali otkucaje srca, cvrkut ptica, žubor potoka, šum mora...
Na satu hrvatskog bismo letjeli na slovima.
Pod prirodom bismo ronili s dupinima.
Na povijesti bismo plesali sa starim Rimljanima.
Na geografiji bismo igrali školice po kontinentima.
Pod matematikom zbrajali i dijelili osmijehe.
Naučili bismo i ono najteže od svega - kako se oprašta i voli...
Kada bismo samo slušali smijeh umjesto školskog zvona!
Josip Sreš, 5.a
Škola
Pogledajte dobro ove školske hodnike! Ukrašeni su našim radovima, slikama hrvatskih znanstvenika i književnika, umjetničkim slikama, ali i pohvalama i diplomama za naše uspjehe na natjecanjima, smotrama, sportskim događanjima...
Ipak, živima ih čini naša galama pod odmorima i, kad bi vam ovi zidovi mogli pričati, ispričali bi vam najnovije razredne tračeve, tko se kome sviđa i tko je kome podmetnuo nogu, što tko nosi za užinu, tko je prepisao zaboravljenu zadaću, prevario razrednika da ga boli trbuh pa šmugnuo s ispita iz matematike... A možda bi se sjetili i neke davne godine kad se baš ovdje tata zaljubio u mamu...
Petra Sokač, 5.b