OŠ grofa Janka Draškovića

Pred vratima nam je blagdan Svih svetih i Dušni dan. Nakon tih dana ponovno ćemo zaključiti kako smo mi sami (ili neki naši kršćanski susjedi) u ulozi kršćanskih vjernika samo jedan sat vremena tjedno, obično nedjeljom prije podne. U preostalo vrijeme preko tjedna mi postajemo dio mase naroda s ulice koji se gubi u bujici pomodarstva, površnosti i isključivo potrošačkog mentaliteta.

Živimo u kaotičnoj sadašnjosti u kojoj su gotovo posve izgubljena vrijednosna mjerila. Mi vjernici to stanje tek konstatiramo, ali ne ustrajemo protiv toga. Nemamo smjelosti zaštititi svoju obitelj i svoj dom. Nemamo odvažnosti da sami prepoznamo i utiremo svoj put na kojem nećemo biti žrtva vlastite neodgovornosti. Već prije blagdana Svih svetih neki će kršćanski vjernici “okititi” svoje prozore i okućnice izrezbarenim i osvijetljenim bundevama u obliku demonskih lica. Gledat će horor filmove koji nikako nisu dobri za psihičko zdravlje, a osobito djece i mladih. Zdušno će surađivati s odgojiteljicama u vrtićima i u školi. Velikodušno će otvarati svoje novčanike kako bi njihovo voljeno dijete imalo što krvaviji kostim za vrtićku ili školsku priredbu, kako bi što bučnije i razuzdanije u kafićima slavilo “Noć vještica” ili uobičajeno domaćim rječnikom rečeno “Halloween”.

“Noć vještica” ili običaj o kojem govorimo potječe iz davne keltske i poganske religije. Stari Kelti su 1. studenog slavili kao početak nove godine, a proslava je bila posvećena bogu Sunca, ali i gospodaru smrti (Samhainu). Vjerovali su da za punog mjeseca, a najčešće noć prije dana mrtvih, mrtvi napuštaju svoje grobove, te nakratko opet dolaze na Zemlju i posjećuju svoje domove, zbog toga su se živi, prestrašeni mogućnošću susreta s mrtvima, prekrivali zastrašujućim maskama i stvarali veliku buku. Dolaskom Rimljana, noć mrtvih dobiva stalni datum, a te noći prema starom rimskom vjerovanju, crni bog lova Samain preuzima vlast nad svijetom, ubija srndaća (boga Sunca), a božicu vegetacije odvodi u podzemlje, gdje ona do proljeća bdije nad mirujućim sjemenkama, usnulim životinjama i dušama mrtvih. U toj noći su se simbolično gasile sve vatre u ognjištima, vjerovalo se da mrtvi posljednji put dolaze na ovaj svijet, pa su jedni na pragovima svojih kuća ostavljali hranu, a drugi su postavljali izdubljene repe, cikle ili krumpir s upaljenom svijećom, kako bi griješne duše uplašili, a dobre pronašle put kući. Bundeva je tek u 16. stoljeću postala popularna za dubljenje najprije u Americi, a zatim i u ostatku svijeta.

Mi Hrvati se obično dičimo svojom kršćanskom vjerom, višestoljetnom kulturnom tradicijom i demokršćanskim načelima. Stoga je teško shvatiti koliko smo naivni: i svojoj povodljivosti za „stranim“ uzorima odmah i rado žrtvujemo najprije svoj identitet, a potom i ono što nam je najdraže – svoju djecu. Svaka sablasna bundeva na prozoru ili plotu, svaka proslava „Noći Vještica“ zapravo veliča smrt, i zlo. Slavljenje navedenih obreda grubo nasrće na dušu onih koji u tome sudjeluju, a to su naša djeca i mladež. Umjesto da im utiremo put u život, mi ih učimo da se klanjaju bogu smrti.

Roditelj danas kao pojedinac može biti neuk, neupućen i nesmotren. Ali onaj koji je kršćanski vjernik, koji je više upućen i koji više zna nema pravo biti nesmotren, biti naivan. Inače nastaje propust. Taj propust može činiti i roditelj – vjernik, odgajatelj, učitelj ili vjeroučitelj. Propust možda čini čak i svećenik u župi, koji kao moralni autoritet svojoj vjerničkoj zajednici, svake godine ponovno ne protumači što je u svemu tome dobro, a što zlo. Naravno da nikakvo rješenje nije tek u pukoj konstataciji da „Noć vještica“ svetkuju mnogi od nas. Nikakva utjeha nije u tome da zaključimo da to rade i naši dobri susjedi i znanci.

Ako je neki čovjek doista vjernik, on bi trebao uvijek i svuda biti zagovornik dobra, borac za dostojanstvo i kvalitetu tjelesnog, a napose duhovnog i duševnog zdravlja. Živimo u svijetu koji obiluje deklarativnim pravima, slobodama i mogućnostima uvažavanja drugoga i drugačijega. Kad čitamo ili slušamo o sebi i o pravima koja smo si izglasali, zamalo da i sami ne povjerujemo u takvu bajku. U našem stvarnom životu trudimo se da su nam djeca najdraža i najvažnija. Njih zato štite zakoni, uredbe, konvencije, organizacije, pravobraniteljstva… u našim je zakonima čak i zapisano da roditelj ima pravo odgajati djecu sukladno svojim moralnim i vjerskim načelima.

Zašto onda dopuštamo da nam loše društvo stalno krade naše roditeljsko pravo?

Zašto nikako ne uspijemo naći malo vremena i zajedno sa svojim djetetom porazgovaramo o tome što je dobro, a što je zlo? Zar zaista ne znamo svom djetetu u toplini obiteljskog doma objasniti što je to blagdan Svih svetih i što je Dušni dan? Zar ćemo, po običaju, i dalje naivno misliti kako će to umjesto nas odraditi netko drugi?

Poganski blagdan Noći vještica izravno je suprotstavljen katoličkoj tradiciji. Od vjere u zagrobni život stvara lakrdiju. VI MOŽDA ne vjerujete u duhove ni bilo kakve nadnaravne sile. Možda smatrate kako Noć vještica i slične proslave jednostavno služe tome da se ljudi malo zabave i daju djeci priliku da zavire u čudesni svijet mašte. No mnogi smatraju da te proslave nisu nimalo bezazlene. Zašto tako misle? Razmotrimo nekoliko razloga:

·         briše granicu između kršćana i pogana;

·         pobuđuje zanimanje za okultno;

·         magijske i okultne tehnike predstavlja bezazlenima;

·         je najsvetiji dan vještica i drugih okultista;

·         ga okultisti i vještice koriste za populariziranje svojih umijeća;

·         je spiritistima poseban dan za prizivanje duhova;

·         su u prošlosti najčešće na ovaj dan prinošene ljudske žrtve;

·         sotonisti vjeruju da je to jedini dan u godini u kojemu mogu prizvati sotonu;

·         niječe postojanje grijeha, potrebu za Spasiteljem, i promovira s kršćanstvom nespojivi nauk o reinkarnaciji;

·         ne postoji niti jedna aktivnost ili simbol Halloweena koji ne bi imao veze s poganstvom.

·         “Noć vještica izravno je povezana s okultizmom — kontaktiranjem s duhovnim silama koje mahom djeluju jezovito i zastrašujuće”, stoji u djelu Encyclopedia of American Folklore.

·         Tisuće pripadnika vještičjeg kulta Wicca, koji se drže prastarih keltskih vjerovanja i vrše razne poganske obrede, Noć vještica još uvijek nazivaju drevnim imenom Samhain i smatraju je najsvetijom noći u godini. “Kršćani nisu ni svjesni da zapravo s nama slave naš blagdan. (...) Nama je to drago”, pisao je list USA Today citirajući izjavu jednog pripadnika tog vještičjeg kulta.

Običaj dubljenja bundevi zasniva se na irskoj legendi o kovaču Jacku, poznatom po domišljatosti, ali i škrtosti. Jedna od priča govori kako je prevario vraga tako što je vragu ponudio dušu u zamjenu za piće i nakon što se vrag pretvorio u novčić kako bi platio piće, Jack ga je brzo stavio u džep u kojem je bio križ, zbog kojeg se vrag više nije mogao vratiti u svoj oblik. Tek nakon što je Jacku obećao da neće tražiti njegovu dušu još deset godina, Jack ga je izvadio iz džepa. Nakon deset godina opet je prevario vraga tako što ga je zamolio da mu vrag doda jabuku sa stabla, ali je na kori stabla brzo nacrtao križ, tako da ga vrag ponovno nije mogao dohvatiti. Kada je Jack umro, nije bio primljen zbog svog griješnog života u Raj, a na vratima Pakla dočekao ga je vrag i poslao natrag u mrak, a da ga se riješi dao mu je žeravicu ugljena. Jack je u džepu imao repu, koju je izdubio, stavio u nju žeravicu i otada Jack, koji nikada nije pronašao put kući, luta mrakom noseći izdubljenu repu u ruci. Tako je Jack O'Lantern (Jack Fenjer) postao simbol duše koja je prokleta i koja luta između svjetova.

Izvori: list Zvona (mjesečni list Čakovečkih župa, listopad 2011.) i hr.wikipedia.org

                            Katehetski ured Splitsko – makarske nadbiskupije