Cenacolo ili ljubav čovjeka prema čovjeku
U sklopu poludnevne terenske nastave posjetili smo zajednicu Cenacolo nedaleko Vrbovca koja je smještena u dvorcu Lovrečina. Dvorac je nekada bio u vlasništvu plemićke obitelji Gregorijanec od kojih nam je najpoznatiji Ambroz koji je sudjelovao u seljačkoj buni 1573. godine. Trenutno je dvorac u vlasništvu časnih Sestara sv. Vinka Paulskoj koje su ga ustupile na korištenje zajednici Cenacolo, komuni liječenih ovisnika. Na posjedu se još nalaze i gospodarske zgrade, staja i keramička radionica. Cijeli posjed održavaju štićenici zajednice u sklopu programa liječenje i oporavka od ovisnosti. Brinu se o životinjama, sami peku kruh, kuhaju, peru veš ručno, proizvode hranu i keramičke predmete i ukrase koje prodaju. Da smo ih posjetili u proljeće, vidjeli bismo i prekrasni ružičnjak i vrt koji također sami održavaju.
Dočekali su nas vrlo srdačno, odjeveni u jednostavnu, svakodnevnu odjeću, otvoreni za druženje, vrlo dragi u pristupu, mladi i pristojni ljudi. Vrlo iskreno su nam pričali o nedaćama koje su ih dovele do Cenacola, o životu kakvim su živjeli, problemima koji su ih naveli na pogrešan put i načinu na koji su doživjeli prve dane u zajednici. Ne prešućujući ništa, otvoreno su pričali o tome kako su naizgled posve bezazleni problemi utjecali na njihovo okretanje lošem društvu i ovisnostima - alkoholizmu, drogi... No, to nisu jedine ovisnosti od kojih treba pobjeći, rekli su, jer postoje i ovisnosti o internetu, mobitelima, suvremenoj tehnologiji... Cijelo vrijeme naglašavajući da nisu tu da liječe posljedice nego uzroke koji su doveli do ovisnosti, pričali su nam o svojim iskustvima, osjećaju neshvaćenosti, nedostatku iskrenosti i nespososbnosti suvremene obitelji i društva da ostvare uvjete u kojima bi se pojedinac ispoljio kao osoba s osjećajima, posve jedinstvena i drugačija od svih ostalih. Pričali su nam, zapravo, o paklu u kojemu se nađe mlada osoba koja ne može izraziti sebe i zadovoljiti posve ljudske potrebe za ljubavlju bilo kojeg oblika, izaći iz usamljenosti koju nitko ne uspijeva prepoznati, o materijalnim stvarima koje nisu dovoljne za ispunjenje onoga što čovjeku treba. Došavši u Cenacolo, ljuti i u teškom stanju koje izaziva ovisnost, shvatili su da su među ljudima koji im ne zamjeraju, koji im pružaju zagrljaj i onda kada se prema njima ponašaju loše, koji ih nikada ne ostavljaju same s teškim mislima i koji im pomažu razgovorom, prijateljstvom, razumijevanjem i ljubavlju čovjeka prema čovjeku. Tu su upoznali i moć molitve, razgovora s Bogom i snagu utjehe koju im On pruža. Zato žive bez mobitela, televizije, interneta, bez svih stvari koje otuđuju ljude i uništavaju odnose. Uče kako dan može biti ispunjen radom, razgovorom i molitvom.
Proveli su nas kroz imanje i svoju radionicu, a učenici su začas s njima uspostavili gotovo prijateljski odnos raspitujući se odakle su, pričajući im ukratko i tko su oni i čime se bave. Bilo je lijepo vidjeti i čuti smijeh jednih i drugih.
Da, donijeli smo im materijalne poklone, higijenske potrepštine koje ne mogu sami proizvesti, ali oni su nama poklonili mnogo, mnogo više - nadu u postojanje ljudskosti ma kako nam se činilo da je posve nestala u ovom svijetu nebrige jednih za druge.
Na kraju - jedna zajednička fotografija i mahanje iz autobusa koji nas je odvozio do jedne druge priče. Bili su okrenuti prema nama sve dok autobus nije zaokrenuo na cestu i mahali nam. Nisu nam odmah okrenuli leđa kao što bi učinii drugi i to je jedan detalj koji mnogo govori - nikada ne okretati leđa nijednom ljudskom biću jer, na kraju, samo čovjek čovjeku ostaje!
I svakako ćemo otići vidjeti žive jaslice koje svake godine baš oni upriličuju na Zgrebačkom Kaptolu, ispred Katedrale.
Sretno, ljudi! Želimo vam uspješan i potpun oporavak i povratak u svoje obitelji!