OŠ grofa Janka Draškovića

   U 6. razredu objavili su nam vijest o premještanju učenika. Nisam znala što očekivati. Mislila sam da bi mi bilo bolje kada ipak ne bi to učinili. Sve dok se nisam vratila kući s ljetnih praznika, nisam mislila da će se to stvarno i dogoditi.

   Sada, nakon dvije godine s novim razredom, shvatila sam da nije moglo ispasti bolje.  Još uvijek idem u razred sa svojom najboljom prijateljicom i upoznala sam mnogo učenika za koje prije nisam ni znala da postoje. Iz mog prošlog razreda u novi idu Lina, Raphaela, Matija, Mateo, Luka…

   Zbog veličine mog prošlog razreda (bilo nas je skoro trideset) nisam se baš previše isticala i usput su me često izazivali jer nisam kao oni. To je dovelo do pada mog samopouzdanja, tako da sam mislila da će isto biti i u novom razredu…

    Nisam se mogla više prevariti. Ne kažem da su svi savršeni, ali nisam ni ja. Bila sam zapanjena i pomalo uplašena kada su počeli razgovarati sa mnom jer mi je sve to bilo novo. Imala sam prijatelje, ali nikada se cijeli razred nije prema meni odnosio prijateljski.

   Sad mi je odlično jer sam postala puno društvenija i to se odrazilo na moj odnos prema drugima. Napokon sam izašla iz depresije koja me pratila od 1. razreda.

   U razredu smo podijeljeni na grupe kao i u mom prošlom razredu, ali drugačije je to što oni ne dopuštaju da im podijeljenost na grupe utječe na složnost.

   Imamo mnogo grupa, ali većina ih nema „nazive“. Neki su popularni, neki su pametni, ali većina je oboje. Neki učenici imaju velik potencijal da ostvare što god žele u životu, ali škola im je sada „na kraju pameti“ i ja se stvarno brinem jer će si uništiti budućnost. To još ni ne shvaćaju, bez obzira na to koliko se svi oko njih trude da im objasne. Malo je njih u razredu koji, po mom mišljenju, ostvaruju svoj potencijal do kraja. Nekoliko učenika se „trgnulo“ i popravilo ocjene.

   Kada profesori razredu postave pitanje, svi  reagiramo isto – šutimo. To je naša najžešća  reakcija i, kad se tako nešto dogodi, znat ćete da ste u 8.C – najluđem, najoriginalnijem, najelitnijem razredu u cijeloj  povijesti  ove  škole.

   I zato će mi vjerojatno nedostajati ovaj razred. Jer, tko zna što me čeka u srednjoj školi. Hoće li učenici biti bolji ili lošiji? Ne mogu biti jednaki učenicima u mome razredu jer su oni nezamjenjivi, ali uz njih učim kako se prilagoditi različitim uvjetima i mislim da su mi pomogli da postanem bolja osoba i da napokon spustim „zidove“ koje sam izgradila oko sebe kako bih se zaštitila od drugih ljudi da bih, na kraju, shvatila da su me samo sputavali.