OŠ grofa Janka Draškovića

     Gotovo cijela svjetska mladež je ovisna o fejsu.
     Samo su rijetki koji su se oduprli čarima tog imaginarnog svijeta. Većina ih je naklonjena toj pojavi koja danas vlada svijetom. Nema veće radosti jednom adolescentu od toga da dobije „lajk“ od nekog do koga mu je stalo. A da ne govorim o „komentaru“ ili kad dobije poruku u „inbox“ od dotične osobe. S tom nadom čovjek ode spavati, živi za taj cilj i u tom trenutku za njega je to smisao postojanja.

     Rekla bih da je sve to zasad normalno jer sam, na žalost, i sama takva. Istina je da fejs poboljšava komunikaciju jer na taj način možemo pronaći osobe koje smo samo jednom vidjeli. Tako možemo doći i u kontakt s osobama za koje smo mislili da ih nikada nećemo ni pozdraviti. Fejs danas zamjenjuje flertove između cura i dečkiju, različita upucavanja i ulete. Sve se to danas rješava preko internetske mreže. Danas rijetko možemo čuti pitanje poput: „Daš mi svoj broj?“, to je pitanje zamijenilo: „Kako se zoveš na fejsu? ...Aha, takoo..brijem da te imam.“
     Scakom prijavom i pojavom Naslovnice na zaslonu vašeg računala smanjuje se osjećaj usamljenosti.
     Sve je to divno, krasno, ali postoji i druga strana koju prezirem. Najgore mi je vidjeti kada netko bespotrebno dodaje prijatelje, bez obzira na to poznaje li ih ili ne. Broj prijatelja se popne na oko 4000 i u tom se trenutku gubi svaka istinska vrijednost. Takvo skupljanje prijatelja ili „lajkova“ ne podnosim.
     Sada sam rekla mnogo toga. Moj zaključak je da je fejs prije svega strast, ali sadrži dosta očajnih detalja. No, što mi vrijedi ova rasprava i ovo razmišljanje gdje priznajem obje strane kada ću odmah nakon objave ovog članka u tražilicu upisati „facebook“ i žurno upisivati svoje podatke samo kako bih što prije vidjela ima li nečeg novog.

     Zato ću se ovdje zaustaviti. Čujemo se na fejsu! :)