OŠ grofa Janka Draškovića

I literarci se pridružuju proslavi osamdesete godišnjice postojanja naše škole.

Čitajte i nas :)

Zvijezde blistaju                             Meku laticu

u noćnom plavetnilu;                       otpuhao je vjetar          Katarina Zajec, 5.c

treptaji svijeća.                             i skrio u grm.

Voda

Kao  vijugava zmija

mirno,  lagano teče

i tokom prelijeva boje

na suncu.

U koritu se njiše

kao u kolijevci.

(Patrik Špoljarić, 5.a)

Prah

Leptirova krila.

Šarena duga.

Dva velika uha

popur papira.

Višebojna pruga.

(Bruno Večerić, 5.a)

Sjene

Ljeto je toplo,

vrijeme radosti.

Noću,

sjene boje naranče

ulicom šeću.

(Lana Kišur, 5.b)

     Znate li onaj osjećaj kad svi nešto očekuju od vas, kad su uvjereni da nešto možete napraviti bez obzira je li to doista točno? Nitko vas ništa ne pita; oni odlučuju umjesto vas. Znate li ga? E, pa ja znam!

                                                                     Nikolina Rodić, 8.c

                                             Nikolina Pavlić, 8.c                                                                    

     Žuti Vojskovođa ustao je naglo, ushićeno i nemirno, kao da je zaboravio kako mora osvijetliti Zemlju, da je vrijeme umalo prošlo, i – sunuo u vis! Poslao je armiju svojih vojnika i poneki  vod brzih i naglih konjanika koji nisu izlazili iz svojih vojarni i ergela sve do danas. Grad se razlio žarkim bojama koje nisu dosad izlazile iz popucanih, vlažnih i mrzlih zidova, ugušenih snijegom i prljavom, zelenom, kiselom kišom. Vojnici su napeli lukove i odapeli strelice na uspavanu zemlju i ulice. Vojskovođa je kimao glavom.

     Oči budnih promatrača, bezvoljnih bauljatora i raščupanih kumica s placa zaslijepile su se koju minutu, a usta se izvila u smiješak olakšanja. Suhe glavice kupusa, krumpiri i jarko ružičaste rotkvice izgledale su svježije pa su skupine kupaca pohrlile kao mravi za kapljom šećera ili meda.

     Na nebu se još odvijao rat i krupni, najprije bijeli, pa crni oblaci gušili su vojsku hrabrih strijelaca koja je odozgo bušila rupe s mišlju da strelicama pogodi pokojeg pijanca na podu i probudi ga. Vjetar je, koji je tog neobično neobičnog dana puhao kao lud i zabijao se u stakla  izloga kao što se i muha zabija u prozore tražeći izlaz, stvarao strašnu buku. Iritirao je napirlitane i napudrane studentice na klupi pa nisu skidale ruke s kose, neprestano popravljajući frizure. Brižne mame pokrile su dječja kolica bojeći se da će dijete dobiti upalu uha, ili oka, ili lijeve nosnice, ili gornje usnice. Eh, majke! Zrak su krasili i šeširi raznih uzoraka, ženski cvjetnih i muški prugastih ili točkastih. Bio je to uragan šešira koji je samo naglašavao bitku svjetla i sjene, žutih vojnika i crnih oblaka iznad njih. Vojskovođa je znao da bitka neće biti gotova još dugo, pa ni do sljedećeg tjedna jer nije proljeće nekakav mačak na prozoru koji spava pa ga se može probuditi glasnim povikom: ˝Mic, mic, hrana!˝ Proljeće se budi sporo, polako, tromo i zato su Vojskovođine pripreme trajale mjesecima.

     Već se spuštao mrak, a ujutro žut, Vojskovođa je sada postao crven i narančast, baš kao i vojnici koji su se umorno povlačili s bojišta. Oblaci su se stopili s tamom u očekivanju jutra kada će se cijela bitka ovog rata opet ponoviti, možda tek s nekim manjim varijacijama.

Mislav Friščić, 7.c

Zagreb, zelenih očiju i plave krvi koja mu struji žilama, starog, herojskog srca, sa suzom koja mu licem klizi.

     Još od Bele IV. pa sve do danas, Zagreb je prikovan za srca njegove djece.

     Podnevni zvuk topa s Griča sjeti nas njegova imena.

     Sava ga razdvaja, krasi ga katedrala, prelijepi trgovi i mi, njegova djeca.

     Nema miljenika, svi smo mu jednako važni, sve nas jednako voli.

     I kada iz njega odemo, u srcu ga zauvijek nosimo i on to dobro zna.

     U srcima dva imena, Gradeca i Kaptola, kuca Zagreb već devetsto godina.

     Jednom bili, zauvijek ostali - Zagreb i ja!

       Tea Forjan, 5.a

      Mirno je popodne. Kuća miriše po maminim kolačima. Sestra i ja se igramo. Glasne smo i mama nas stalno stišava.

     Odjednom se dan smračio.

     Grad su natkrili tamni oblaci. Mama je užurbano počela zatvarati prozore, isključivati računalo i televizor... Zagrmjelo je, prvo negdje tamo daleko iza Samoborskog gorja. Namrštila sam se, ne volim grmljavinu i bljeskanje munja. Iz minute u minutu grmljavina se pojačavala, postajala sve bliža mom domu. Nebom su munje šarale kao da neki luđak zamahuje vatrenim kuglama. Odjednom je cijela kuća zasjala kao da ju je osvijetlio luster s tisuću žarulja. Vrisnula sam. Seka je počela plakati. Mama nas je smirivala i objašnjavala što se to zapravo događa u atmosferi. Malo smo toga razumjele, ali su nas njen glas i blizina smirivali. Bili smo u središtu oluje.

                                                       ...

     Sestrin plač se smirivao polako kao i grmljavina koja nas je sad napuštala i postajala sve dalja i dalja. Malo pomalo se u nosnice opet počeo uvlačiti miris kolača. Strah je slabio kao i oluja.

     Kako smo maleni i nemoćni pred moćnom silom prirode.

                                                                  Lucija Marendić, 7.c

                                Voditeljica: Tilda Raić-Ergović

     Polumrak jesenskog jutra.

     Siva mliječna paučina isplela po nebu mrlje kao po slici zamrljanoj kapima vode. Nevješt akvarel, preveliko platno, možda tek skica za neko veliko djelo.

     Bilo mi je hladno. Vjetar je nasrtao na balkonska vrata i ona su lupkala, tresla se, škripala... Mrzovoljno sam pidžamu zamijenio odjećom za školu i uputio se u to jutro, zaljuljao sliku, razmaknuo vjetar i ušetao u jesen.

     Vjetar je bacao na mene oštre iglice, češljao mi kosu na suprotnu stranu, pravio razdjeljak tamo gdje ne želim, ljutio me baš... Da bar ima lice pa da ga zviznem, onako pošteno!

     A onda – kiša! Kao i uvijek, najprije polako, pa misliš prestat će. I uvijek se prevariš. Sad treba stati, naći neki zidić, koljenom pridržati torbu i gurnuti ruku u to ˝sve i svašta˝ i napipati kišobran. Ma neću! Pogledam gore nadajući se prolaznom oblaku, ali onaj akvarel se baš nagnuo na stranu i stao prolijevati po gradu i po meni. Brzo iskopam kišobran i postanem gljiva.

     Hodam nizbrdo pogleda uprtog u pod. Pretječu me listići nošeni malim brzacima, kamenčići i utopljeni mravi. Borim se s vjetrom kao s onim dosadnim pubertetlijom iz osmog razreda što vječno gnjavi praveći se fakin pred curicama.

     Da sam samo malo veći, bacio bih ga u prvu grabu pa neka mu se onda dive!

     Automobili mimo mene proklizavaju kroz lokve i bučno raspršuju milijarde kapljica po ogradama i vrtovima. I po mojim hlačama!!!

     Škola na vidiku! Ubrzavam korak. Netko bi pomislio da joj se radujem, ali ja  samo bježim u toplo i suho.

     I kad sam stresao sa sebe kapljice, popravio kosu i sklopio kišobran, pogledao sam kroz prozor učionice. Jesen je kleknula i slagala puzzle od lišća topola i lipa pred školom. Svjetlost se igrala lovice po njenom šeširu. Podigla je lice i nasmijala mi se, a ja sam joj fino isplazio jezik.

                                                                                  Mislav Friščić, 7.c

                                           Voditeljica: Tilda Raić-Ergović

     Trenutak poput ovog iz naslova ponavlja se svako malo. Školarci dobro znaju što želim reći. Komplicirano je opisati taj osjećaj koji te opsjedne kad pišeš test ili odgovaraš pred profesorom. Mislim da taj strah dolazi otuda što mnogi u profesorima vide strance, a ne ljude koji nam žele pomoći da postignemo svoj cilj u životu. Dokle god to ne shvatimo, u našem umu postojat će blokada koja će nam priječiti dobre odgovore i ispravna razmišljanja. Naravno, govorim o tremi.

     Evo, piše se test iz hrvatskog jezika. Cijeli je razred pred učionicom i u drhtavim rukama drži išarane papire i bilježnice. Što je bliže zvuk zvona, dernjava je sve jača. Od čega se tvori kondicional drugi? Što je glagolski pridjev radni? Ne mogu više, želim propasti u zemlju!

                                                       I tako dalje. Više ne znaš tko je lud. Čovječe, nikako se smiriti! Tresu nam se ruke, neki su i problijedjeli.

     Ubrzo se dernjava pretvara u uznemireno šaputanje jer se iza nas pojavila profesorica. Odlučnim, veselim hodom koračala je prema nama i vratima. Kako će nas izrešetati! Bit će gadno! Ajme!

     Hrabro, ali još uplašenih očiju sjeli smo na mjesta i izvadili sve potrebno iz pernica. Lica su nam nalikovala bijeloj boji testova na klupama. A kad smo ih okrenuli i vidjeli pitanja, sav onaj strah je odlepršao s vjetrićem što je prohujao kroz otvoreni prozor prema vratima. Sva živčanost, uznemirenost i gubitak energije bili su samo prolazna faza.

     A onda kraj sata, malo oduška, provjeravanje odgovora, sreća što je test iza nas... I onda se netko sjeti pitati profesoricu kada će donijeti rezultate. U zao čas! Pogledamo jedni druge i strah se malo-pomalo opet uvuče u naša srca. Jesam li dobro sve odgovorila? Jesam li pažljivo provjerila odgovore? Da nisam nešto ispustila, zaboravila?

     Kada će to više prestati?

     Čovjek je stvarno čudno biće, mijenja raspoloženja sa svakim zamahom vjetrenjače, ali kao i ona, uporno gura naprijed.

                                                                        Lucija Marendić, 7.c

                           Voditeljica: Tilda Raić-Ergović

     Vidim ... Obične školske zgrade ukrašene pubertetskim djelima, išarani zidovi ili samo poprskani bojom, ponegdje obijeljeni, ali ispod bijele već izbija plavkasto sivilo prijašnjih grafita. Tu i tamo odlomljena žbuka trusi se po hrapavom, prašnjavom podu.

     Čujem ... Vjetar, staro gunđalo, nešto si puše u bradu i od ljutnje mrtve i izgažene listove rastjeruje po dvorištu. Skviče šušteći njihove duše.

     Vidim ... Smrznuto otrcano grmlje. I jedno drvo, staro i visoko, kako se naginje prema školskoj zgradi. S mog mjesta čini se da vrhom krošnje dodiruje oblačke, gore na nebu. To je stablo odrastanja... Na prvim granama, koje mogu dohvatiti, još se zelene listovi, zeleni listovi djetinjstva koji trepere u svim smjerovima. Po sredini krošnje su prošarani, neodlučni bi li bili žuti, zeleni, smeđi ili crveni, baš kao pubertetlije. A na samom vrhu su ozbiljno smeđi, već odrvenjeli; oni trepere kao da drhte.

     Čujem ... Zborovi vrabaca se natječu u beskrajnoj igri cvrkutanja i skakutanja.

     Vidim ... Šareni kišobrani tapkaju i skakuću po školskom dvorištu, a veliki, tamnih boja, vode ih za ruku i nervozno otresaju sa sebe kišne kapi. I gledaju na sat...

     Čujem ... Sipke kiše padaju danima. Crjepovi mljackavo prokapavaju: šššškap šššškapkap ššškapkapkap ššš...

     Jesen ... Doba vrištanja, ljutnje, škripe automobilskih guma i histerije truba, drndanja motora i zveketa lanaca vlakova koji neumorno hvataju vozni red...

     Žalim ... Sunce je na praznicima.         

                           Hana Friščić, 7.c

     Voditeljica: Tilda Raić-Ergović

Naslonjen na zid pred učionicom matematike žvačem sendvič i promatram taj moj svijet.

     Oko mene u svim smjerovima poput atoma u ogromnoj molekuli lete klinci,zuje kao pčele u nekom čudnom neredu putanja koje se križaju, pretapaju, zaobilaze, a opet nikad ne sudare. Iz te vreve strše samo matice čije oko vidi svakoga pa tu i tamo bocnu žalcem čim netko neobuzdano zaglavinja u nezgodno vrijeme na pogrešno mjesto krivim smjerom. Kaos i nered se poremeti, lančanom reakcijom sve odjednom zastane, ali zakratko; rasulo se začas opet uspostavi.

     Mimo mene prolazi čitavo životinjsko carstvo.

     Magarac koji bezvoljno vuče torbu po hodnicima i sapliće se o vlastite vezice što mlataraju oko tenisica. Za njim propliva šarena ribica koja zaboravi sve što čuje za četiri sekunde, pa i to kamo je krenula. Prozuji i muha zunzara kojoj je uvući jezik teže nego onom magarcu svezati vezice. Slijeva se pojavi ljenjivac kojemu treba pola sata od točke A do točke B. Malo su ga zbunile leptirice koje su zalepršale za plavušanom s bicepsima u zametku. Tu su i osice koje se stalno bockaju, ali i pravi stršljeni čiji je oštar jezik poput bušilice i motorne pile stvorio čitav niz udruga žrtava koje redovito pod odmorom zasjedaju po kutovima i smišljaju trač-diverzije. Zatim prođu i dvije stonoge prvašića, više glista, s jabukama u ručicama i sa strahopoštovanjem se nekako provuku kroz naš zvjerinjak.

     Posljednji zalogaj sendviča mi se poklopio sa zvonom za početak sata. Zbornica izriga hrpu profesora, a nered se razlomi i grupira prema učionicama. Jedino je ljenjivac još hodao prema točki B, a ribica trčkarala tražeći svoje jato.

     Okrenem se prema vratima učionice. Bože, kako sam žedan!

                                                                           Mislav Friščić, 7.c

                            Voditeljica: Tilda Raić-Ergović