OŠ grofa Janka Draškovića

Dragocjeno vrijeme

  Bojažljivim glasom i očima ispunjenim ljubavlju dječačić pozdravi oca koji se vratio s posla.

- Tata, koliko zaradiš za jedan sat? Prilično iznenađen, pogledavši svog dječaka blistavim pogledom, otac odgovori:

- Nemoj me sada gnjaviti. Umoran sam.

- Ali, tata, samo mi reci, molim te!

- Koliko zaradiš za jedan sat? - navaljivao je dječak.

Otac je na koncu popustio odgovorivši:

- Dvadeset kuna za sat.

- OK, tata. Možeš li mi posuditi deset kuna? - upitao je dječak.

Pokazujući svoj umor i izrazitu uznemirenost, otac je viknuo:

- Znači, zato si me pitao koliko zaradim, zar ne? Idi spavaj i ne dosađuj mi više!

Već se smračilo i otac je razmišljao o onome što je rekao, osjećao se krivim. Možda je njegov sin želio nešto kupiti.

Konačno, želeći sebi olakšati misli, otac je otišao u sinovu sobu.

- Spavaš li, sine? - upita otac.

- Ne, tata. Zašto? - upita dječak drijemajući.

- Evo novac koji si tražio - reče otac.

- Hvala, tata! - obradova se sin. Stavi svoju ruku pod jastuk i izvadi nešto novca.

- Sad imam dovoljno! Imam dvadeset kuna! - reče.

Otac se zagleda u sina pokušavajući odgonetnuti što se događa.

- Tata, hoćeš li mi prodati jedan sat svoga vremena?