OŠ grofa Janka Draškovića

     Trenutak poput ovog iz naslova ponavlja se svako malo. Školarci dobro znaju što želim reći. Komplicirano je opisati taj osjećaj koji te opsjedne kad pišeš test ili odgovaraš pred profesorom. Mislim da taj strah dolazi otuda što mnogi u profesorima vide strance, a ne ljude koji nam žele pomoći da postignemo svoj cilj u životu. Dokle god to ne shvatimo, u našem umu postojat će blokada koja će nam priječiti dobre odgovore i ispravna razmišljanja. Naravno, govorim o tremi.

     Evo, piše se test iz hrvatskog jezika. Cijeli je razred pred učionicom i u drhtavim rukama drži išarane papire i bilježnice. Što je bliže zvuk zvona, dernjava je sve jača. Od čega se tvori kondicional drugi? Što je glagolski pridjev radni? Ne mogu više, želim propasti u zemlju!

                                                       I tako dalje. Više ne znaš tko je lud. Čovječe, nikako se smiriti! Tresu nam se ruke, neki su i problijedjeli.

     Ubrzo se dernjava pretvara u uznemireno šaputanje jer se iza nas pojavila profesorica. Odlučnim, veselim hodom koračala je prema nama i vratima. Kako će nas izrešetati! Bit će gadno! Ajme!

     Hrabro, ali još uplašenih očiju sjeli smo na mjesta i izvadili sve potrebno iz pernica. Lica su nam nalikovala bijeloj boji testova na klupama. A kad smo ih okrenuli i vidjeli pitanja, sav onaj strah je odlepršao s vjetrićem što je prohujao kroz otvoreni prozor prema vratima. Sva živčanost, uznemirenost i gubitak energije bili su samo prolazna faza.

     A onda kraj sata, malo oduška, provjeravanje odgovora, sreća što je test iza nas... I onda se netko sjeti pitati profesoricu kada će donijeti rezultate. U zao čas! Pogledamo jedni druge i strah se malo-pomalo opet uvuče u naša srca. Jesam li dobro sve odgovorila? Jesam li pažljivo provjerila odgovore? Da nisam nešto ispustila, zaboravila?

     Kada će to više prestati?

     Čovjek je stvarno čudno biće, mijenja raspoloženja sa svakim zamahom vjetrenjače, ali kao i ona, uporno gura naprijed.

                                                                        Lucija Marendić, 7.c

                           Voditeljica: Tilda Raić-Ergović

     Vidim ... Obične školske zgrade ukrašene pubertetskim djelima, išarani zidovi ili samo poprskani bojom, ponegdje obijeljeni, ali ispod bijele već izbija plavkasto sivilo prijašnjih grafita. Tu i tamo odlomljena žbuka trusi se po hrapavom, prašnjavom podu.

     Čujem ... Vjetar, staro gunđalo, nešto si puše u bradu i od ljutnje mrtve i izgažene listove rastjeruje po dvorištu. Skviče šušteći njihove duše.

     Vidim ... Smrznuto otrcano grmlje. I jedno drvo, staro i visoko, kako se naginje prema školskoj zgradi. S mog mjesta čini se da vrhom krošnje dodiruje oblačke, gore na nebu. To je stablo odrastanja... Na prvim granama, koje mogu dohvatiti, još se zelene listovi, zeleni listovi djetinjstva koji trepere u svim smjerovima. Po sredini krošnje su prošarani, neodlučni bi li bili žuti, zeleni, smeđi ili crveni, baš kao pubertetlije. A na samom vrhu su ozbiljno smeđi, već odrvenjeli; oni trepere kao da drhte.

     Čujem ... Zborovi vrabaca se natječu u beskrajnoj igri cvrkutanja i skakutanja.

     Vidim ... Šareni kišobrani tapkaju i skakuću po školskom dvorištu, a veliki, tamnih boja, vode ih za ruku i nervozno otresaju sa sebe kišne kapi. I gledaju na sat...

     Čujem ... Sipke kiše padaju danima. Crjepovi mljackavo prokapavaju: šššškap šššškapkap ššškapkapkap ššš...

     Jesen ... Doba vrištanja, ljutnje, škripe automobilskih guma i histerije truba, drndanja motora i zveketa lanaca vlakova koji neumorno hvataju vozni red...

     Žalim ... Sunce je na praznicima.         

                           Hana Friščić, 7.c

     Voditeljica: Tilda Raić-Ergović

Naslonjen na zid pred učionicom matematike žvačem sendvič i promatram taj moj svijet.

     Oko mene u svim smjerovima poput atoma u ogromnoj molekuli lete klinci,zuje kao pčele u nekom čudnom neredu putanja koje se križaju, pretapaju, zaobilaze, a opet nikad ne sudare. Iz te vreve strše samo matice čije oko vidi svakoga pa tu i tamo bocnu žalcem čim netko neobuzdano zaglavinja u nezgodno vrijeme na pogrešno mjesto krivim smjerom. Kaos i nered se poremeti, lančanom reakcijom sve odjednom zastane, ali zakratko; rasulo se začas opet uspostavi.

     Mimo mene prolazi čitavo životinjsko carstvo.

     Magarac koji bezvoljno vuče torbu po hodnicima i sapliće se o vlastite vezice što mlataraju oko tenisica. Za njim propliva šarena ribica koja zaboravi sve što čuje za četiri sekunde, pa i to kamo je krenula. Prozuji i muha zunzara kojoj je uvući jezik teže nego onom magarcu svezati vezice. Slijeva se pojavi ljenjivac kojemu treba pola sata od točke A do točke B. Malo su ga zbunile leptirice koje su zalepršale za plavušanom s bicepsima u zametku. Tu su i osice koje se stalno bockaju, ali i pravi stršljeni čiji je oštar jezik poput bušilice i motorne pile stvorio čitav niz udruga žrtava koje redovito pod odmorom zasjedaju po kutovima i smišljaju trač-diverzije. Zatim prođu i dvije stonoge prvašića, više glista, s jabukama u ručicama i sa strahopoštovanjem se nekako provuku kroz naš zvjerinjak.

     Posljednji zalogaj sendviča mi se poklopio sa zvonom za početak sata. Zbornica izriga hrpu profesora, a nered se razlomi i grupira prema učionicama. Jedino je ljenjivac još hodao prema točki B, a ribica trčkarala tražeći svoje jato.

     Okrenem se prema vratima učionice. Bože, kako sam žedan!

                                                                           Mislav Friščić, 7.c

                            Voditeljica: Tilda Raić-Ergović