OŠ grofa Janka Draškovića

     Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju te nastavio:

     Svi prisutni su utihnuli. Otac je nastavio:

     "Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete poput mog Siniše dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete."

     Potom je nastavio priču: Siniša i njegov otac šetali su pored parka gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet. Siniša je upitao oca:

     "Što misliš, tata, bi li me pustili da igram s njima?"

     Otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovom invaliditetu. Stoga je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima. Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao:

     "Znate što, gospodine, mi gubimo s 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena! Pa... može, nek' igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka."               

     Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmijehom obukao dres svog tima. Otac ga je ozaren gledao s majušnom suzom u oku i osjećajem rastuće topline u grudima. Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca, koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.

     Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila s dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu stranu terena. Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu; razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao s tribine.

     U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo s 4 : 3 ! Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od pet minuta. I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovaralitko će ga izvesti. Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu !? Na opće iznenađenje Siniši su ipak dali loptu! Svi su znali da je to bila nemoguća misija jer Siniša nije ni znao ni mogao pravilno šutirati, a kamoli pogoditi okvir gola i prevariti golmana. Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman se, shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu. Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakvačio loptu koja je polako krenula ka suprotnoj stativi. Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići. Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledatelji povikaše:                                                         

      "Siniša, Siniša, trči za njom! Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči, trči, i pukni je u mrežu!" 

      Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je jedva stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje. Svi povikaše:

      "Šutni je, šutni je u gol !!!"

     Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu! Muk! A onda provala ... prasak - svi skočiše:

      "Siniša, Siniša, bravo, Siniša!"

     Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači grleći ga, ljubeći i slaveći kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.

      "Tog dana", završavao je svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac dok su mu se suze kotrljale niz lice, "dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet."

     Siniša nije preživio do sljedećeg ljeta. Umro je još iste zime nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan, i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće!