Kroz olovke literaraca
I literarci se pridružuju proslavi osamdesete godišnjice postojanja naše škole.
Čitajte i nas :)
Haiku
Zvijezde blistaju Meku laticu
u noćnom plavetnilu; otpuhao je vjetar Katarina Zajec, 5.c
treptaji svijeća. i skrio u grm.
Lirske minijature
Voda
Kao vijugava zmija
mirno, lagano teče
i tokom prelijeva boje
na suncu.
U koritu se njiše
kao u kolijevci.
(Patrik Špoljarić, 5.a)
Prah
Leptirova krila.
Šarena duga.
Dva velika uha
popur papira.
Višebojna pruga.
(Bruno Večerić, 5.a)
Sjene
Ljeto je toplo,
vrijeme radosti.
Noću,
sjene boje naranče
ulicom šeću.
(Lana Kišur, 5.b)
Crtač
Pjesma s kojom je Mislav Friščić i ove godine sudjelovao na državnoj smotri "Lidrano 2012."
Nitko nije savršen
Nikolina Rodić, 8.c
Bubamaro, leti, leti!
Nikolina Pavlić, 8.c
Nebeska bitka
Žuti Vojskovođa ustao je naglo, ushićeno i nemirno, kao da je zaboravio kako mora osvijetliti Zemlju, da je vrijeme umalo prošlo, i – sunuo u vis! Poslao je armiju svojih vojnika i poneki vod brzih i naglih konjanika koji nisu izlazili iz svojih vojarni i ergela sve do danas. Grad se razlio žarkim bojama koje nisu dosad izlazile iz popucanih, vlažnih i mrzlih zidova, ugušenih snijegom i prljavom, zelenom, kiselom kišom. Vojnici su napeli lukove i odapeli strelice na uspavanu zemlju i ulice. Vojskovođa je kimao glavom.
Oči budnih promatrača, bezvoljnih bauljatora i raščupanih kumica s placa zaslijepile su se koju minutu, a usta se izvila u smiješak olakšanja. Suhe glavice kupusa, krumpiri i jarko ružičaste rotkvice izgledale su svježije pa su skupine kupaca pohrlile kao mravi za kapljom šećera ili meda.
Na nebu se još odvijao rat i krupni, najprije bijeli, pa crni oblaci gušili su vojsku hrabrih strijelaca koja je odozgo bušila rupe s mišlju da strelicama pogodi pokojeg pijanca na podu i probudi ga. Vjetar je, koji je tog neobično neobičnog dana puhao kao lud i zabijao se u stakla izloga kao što se i muha zabija u prozore tražeći izlaz, stvarao strašnu buku. Iritirao je napirlitane i napudrane studentice na klupi pa nisu skidale ruke s kose, neprestano popravljajući frizure. Brižne mame pokrile su dječja kolica bojeći se da će dijete dobiti upalu uha, ili oka, ili lijeve nosnice, ili gornje usnice. Eh, majke! Zrak su krasili i šeširi raznih uzoraka, ženski cvjetnih i muški prugastih ili točkastih. Bio je to uragan šešira koji je samo naglašavao bitku svjetla i sjene, žutih vojnika i crnih oblaka iznad njih. Vojskovođa je znao da bitka neće biti gotova još dugo, pa ni do sljedećeg tjedna jer nije proljeće nekakav mačak na prozoru koji spava pa ga se može probuditi glasnim povikom: ˝Mic, mic, hrana!˝ Proljeće se budi sporo, polako, tromo i zato su Vojskovođine pripreme trajale mjesecima.
Već se spuštao mrak, a ujutro žut, Vojskovođa je sada postao crven i narančast, baš kao i vojnici koji su se umorno povlačili s bojišta. Oblaci su se stopili s tamom u očekivanju jutra kada će se cijela bitka ovog rata opet ponoviti, možda tek s nekim manjim varijacijama.
Mislav Friščić, 7.c
Zagreb i ja
Zagreb, zelenih očiju i plave krvi koja mu struji žilama, starog, herojskog srca, sa suzom koja mu licem klizi.
Još od Bele IV. pa sve do danas, Zagreb je prikovan za srca njegove djece.
Podnevni zvuk topa s Griča sjeti nas njegova imena.
Sava ga razdvaja, krasi ga katedrala, prelijepi trgovi i mi, njegova djeca.
Nema miljenika, svi smo mu jednako važni, sve nas jednako voli.
I kada iz njega odemo, u srcu ga zauvijek nosimo i on to dobro zna.
U srcima dva imena, Gradeca i Kaptola, kuca Zagreb već devetsto godina.
Jednom bili, zauvijek ostali - Zagreb i ja!
Tea Forjan, 5.a
Proljetna oluja
Mirno je popodne. Kuća miriše po maminim kolačima. Sestra i ja se igramo. Glasne smo i mama nas stalno stišava.
Odjednom se dan smračio.
Grad su natkrili tamni oblaci. Mama je užurbano počela zatvarati prozore, isključivati računalo i televizor... Zagrmjelo je, prvo negdje tamo daleko iza Samoborskog gorja. Namrštila sam se, ne volim grmljavinu i bljeskanje munja. Iz minute u minutu grmljavina se pojačavala, postajala sve bliža mom domu. Nebom su munje šarale kao da neki luđak zamahuje vatrenim kuglama. Odjednom je cijela kuća zasjala kao da ju je osvijetlio luster s tisuću žarulja. Vrisnula sam. Seka je počela plakati. Mama nas je smirivala i objašnjavala što se to zapravo događa u atmosferi. Malo smo toga razumjele, ali su nas njen glas i blizina smirivali. Bili smo u središtu oluje.
...
Sestrin plač se smirivao polako kao i grmljavina koja nas je sad napuštala i postajala sve dalja i dalja. Malo pomalo se u nosnice opet počeo uvlačiti miris kolača. Strah je slabio kao i oluja.
Kako smo maleni i nemoćni pred moćnom silom prirode.
Lucija Marendić, 7.c
Voditeljica: Tilda Raić-Ergović
Grrrr... jesen!
Polumrak jesenskog jutra.
Siva mliječna paučina isplela po nebu mrlje kao po slici zamrljanoj kapima vode. Nevješt akvarel, preveliko platno, možda tek skica za neko veliko djelo.
Bilo mi je hladno. Vjetar je nasrtao na balkonska vrata i ona su lupkala, tresla se, škripala... Mrzovoljno sam pidžamu zamijenio odjećom za školu i uputio se u to jutro, zaljuljao sliku, razmaknuo vjetar i ušetao u jesen.
Vjetar je bacao na mene oštre iglice, češljao mi kosu na suprotnu stranu, pravio razdjeljak tamo gdje ne želim, ljutio me baš... Da bar ima lice pa da ga zviznem, onako pošteno!
A onda – kiša! Kao i uvijek, najprije polako, pa misliš prestat će. I uvijek se prevariš. Sad treba stati, naći neki zidić, koljenom pridržati torbu i gurnuti ruku u to ˝sve i svašta˝ i napipati kišobran. Ma neću! Pogledam gore nadajući se prolaznom oblaku, ali onaj akvarel se baš nagnuo na stranu i stao prolijevati po gradu i po meni. Brzo iskopam kišobran i postanem gljiva.
Hodam nizbrdo pogleda uprtog u pod. Pretječu me listići nošeni malim brzacima, kamenčići i utopljeni mravi. Borim se s vjetrom kao s onim dosadnim pubertetlijom iz osmog razreda što vječno gnjavi praveći se fakin pred curicama.
Da sam samo malo veći, bacio bih ga u prvu grabu pa neka mu se onda dive!
Automobili mimo mene proklizavaju kroz lokve i bučno raspršuju milijarde kapljica po ogradama i vrtovima. I po mojim hlačama!!!
Škola na vidiku! Ubrzavam korak. Netko bi pomislio da joj se radujem, ali ja samo bježim u toplo i suho.
I kad sam stresao sa sebe kapljice, popravio kosu i sklopio kišobran, pogledao sam kroz prozor učionice. Jesen je kleknula i slagala puzzle od lišća topola i lipa pred školom. Svjetlost se igrala lovice po njenom šeširu. Podigla je lice i nasmijala mi se, a ja sam joj fino isplazio jezik.
Mislav Friščić, 7.c
Voditeljica: Tilda Raić-Ergović