- Tribina za roditelje " Guramo li djecu i mlade u ovisnost?" ( 20. 11. 2024. )
- Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje ( 16. 11. 2024. )
- Obrazac poziva za organizaciju višednevne izvanučioničke nastave ( 13. 11. 2024. )
- Odluka o izboru agencije za organizaciju i provedbu dvodnevne terenske nastave 6. i 8. razreda u Sloveniju i Italiju ( 30. 10. 2024. )
- Otvaranje ponuda za dvodnevnu terensku nastavu 6. i 8. razreda u Sloveniju i Italiju ( 29. 10. 2024. )
- Sudoku natjecanje 2024 - pozvani na regionalno natjecanje ( 25. 10. 2024. )
- Tribina „Kad roditelji nemaju autoriteta“ ( 18. 10. 2024. )
- Izložba modela stanica u školskoj knjižnici ( 17. 10. 2024. )
- “Mama, budi zdrava!” ( 11. 10. 2024. )
- Obilježavanje Svjetskoga dana mentalnoga zdravlja ( 11. 10. 2024. )
Bubamaro, leti, leti!
Imam malog brata. I drugi imaju mlađu braću, ali meni moj braco, za razliku od mnogih koje poznajem, nije gnjavaža. On mi je sve na svijetu. Ne postoje druge riječi kojima bih opisala tu privrženost i ljubav. Jedino što ne volim je kad mi Leo ujutro uskoči u krevet i probudi me vičući i skačući po njemu, a bogme i po meni. Ali mu brzo oprostim kad se tako slatko smije.
I tog dana mi je skočio ravno na glavu. Ovaj put se htio odmah igrati lovice. Nisam imala volje ustati iz kreveta jer sam do odlaska u školu imala još barem sat pa sam malo gunđala i pokrila se preko glave. Uzalud - njemu je to samo bio znak da sam spremna za početak "ku-kuc" igrice. Nije bilo druge nego ustati i loviti ga po cijelom stanu. Bilo mu je silno zabavno i smiješno pa je i mene zarazio svojim veseljem. Sve što je htio svaki put kad bi me ulovio bilo je zagrliti me, jako, jako, jako... Vragolasto bi me tada pogledao ravno u oči i pobjedonosno rekao:
"Sada ti loviš!"
A onda je ipak trebalo otići u školu.
"Nina, ostani još malo doma..." cvilio je molećivo otežući. E, kad bi samo znao kako bih rado ostala s njim i trčala oko stola i iz sobe u sobu, radije nego sjedila na onim tvrdim stolicama i buljila u ploču! Krenula sam stubištem i pred kućom se okrenula prema prozoru na kojem je od suzica svjetlucalo njegovo malo lice, ali se iz pozadine pojavila i mama koja ga je uzela u naručje. Brzo ga je umirila, znam.
Pred školom uobičajeni, uvijek isti razgovori: tko što pita, tko jest ili nije napisao zadaću, komu je "pun kufer" svega, tko je zaljubljen, tko je koga zvao, tko koga nije i zašto nije, pa ovo, pa ono... Na nastavi tišina, a na licima prežvakavanje istih razgovora i smišljanje sitnih pakosti za odmor.
Hrvatski, matematika, kemija... Na posljednjem satu mi je u džepu iznenada zavibrirao mobitel. Ovlaš sam pogledala, zvao je Tomijev otac. Zašto bi me on zvao? Zna da sam u školi. Čudno. I već me počelo zepsti oko srca. Da se nije što ružno dogodilo? Tomi je moj najbolji, najdraži i najvjerniji prijatelj. Preko tjedna se rijetko viđamo jer u školu idemo u različitim smjenama, a i ne stanujemo baš blizu. Jedva sam dočekala odmor da mu nazovem oca i vidim što je tako hitno.
Kada se javio, rekao je samo:
"Nema ga više..."
"Oprostite.. koga?" Mogao je pričati o bilo komu, o bilo čemu, nisam shvaćala.
"Tomija." odgovori mi slomljeno, tiho, s uzdahom.
Spoznaja se počela pojavljivati iz magle, polako, polako... dok nije poprimila obrise užasa. Mobitel mi je ispao iz ruke, Natalija me primila da ne padnem, svijet se zabijelio, pa zacrnio, u glavi mi je tutnjala galama školskog hodnika i pitanja što mi je, što se dogodilo. Netko je otvorio prozor, netko je urlikao da prestanu i umuknu...
"Bog sebi uzima samo najbolje", šaptala je Natalija riječi utjehe. Ali utjehe nema, jednostavno nema. Netko mi je pružio mobitel i ja sam shvatila da je Tomijev otac još na liniji. Činilo mi se da je prošao cijeli sat od trenutka kad sam shvatila što se dogodilo. Pričao je kako se Tomi na rukometnom treningu u jednom trenutku požalio kako mu je loše, a u drugom se već srušio na tlo. Trener je odmah pritrčao, ali nije bilo pomoći. Preminuo je. Tek tako, odjednom, bez pozdrava. Poželjela sam za njim k Bogu da mu kažem kako je nepravedno, kako je pogriješio... gadno pogriješio.
Sjedila sam na nastavi potpuno odsutna. Po glavi mi se vrtio film zajedničkih trenutaka, smijeha, razgovora, odrastanja... Nitko nije mogao predvidjeti nešto takvo kao smrt; nikad nije ozbiljnije bolovao. Imao je tako veliko srce, a sad ga je baš ono izdalo.
Leo me dočekao na kućnim vratima.
"Nina! Nina!" zagrlio me, a ja sam počela plakati.
"Braco, Nini danas nije bio baš dobar dan."
Shvatila sam da su ga moje suze uplašile.
"Ja ću ga popraviti!" rekao je odlučno i opet me čvrsto zagrlio.
To malo biće koje je tek nedavno naučilo govoriti pružilo mi je utjehu koju nitko nije mogao. Otišli smo zajedno u sobu. Legla sam na krevet i pokušala zatomiti tugu, ali nije išlo tako jednostavno. Plakala sam i stalno pred očima vidjela Tomijevo lice. Leo me svojom nježnom ručicom milovao dok se nije umorio, a onda je ustao i otišao po olovku i papir. Bilo je vrijeme za crtanje buba koje nisu nalikovale bubama. A neke su izgledale upravo centrifugirane. Svaku mi je posebno pokazivao i morala sam ih prepoznavati.
"Zar ne vidiš da je ovo bubamara! Ista je, vidiš, tu su joj flekice."
...
Tog tjedna sam popustila u školi i počela skupljati negativne ocjene. Mislili su da sam lijena, da mi se ništa ne da, da mi je postalo svejedno. A ja se trudim, zaista se trudim. Samo... više ništa nisam mogla raditi, a da negdje blizu mene nije sjedio Tomi, da mi se nije motao mislima, da me nije zafrkavao svojim smicalicama, da mi se nije smijao... Malo sam ga spominjala, bilo mi je teško pričati o njemu jer sam morala izreći ono konačno "bio je". A to je previše boljelo.
...
Sada se mučim polako popraviti ocjene. Već je dosta vremena prošlo otkako ga nema i nekako je lakše. Život se nastavlja. Svjesna sam da je ova tuga samo prva u nizu zbog svih budućih rastanaka.
Ipak, nema dana kad ga se ne sjetim. Bio je moj prijatelj.
S Leom sam često u vrtu. Pokazuje mi bubamare. Stavlja ih na ruku i viče:
"Bubamaro, leti, leti... Nina, zaželi želju, sad će poletjeti!"
I poželim.
Nikolina Pavlić, 8.c
Komentari