Svaki rastanak je težak. Sve je prošlo tako brzo, brže no što smo očekivali. Sjećam se kao da je bilo jučer kad smo bili mali klinci i željno smo iščekivali da odrastemo i završimo tu osnovnu školu. I sad smo napokon u osmom razredu, vrijeme rastanka već je tu i znam da će mi nedostajati sva ta naša zafrkavanja, zabavljanja, suze, smijeh, svađe, tužakanje i složnost. Na prvi pogled čini se da smo svi obične i normalne osobe. Ali, vjerujte nam da nismo, pa ipak smo mi iz Vrapča. Svi smo mi jedinstveni i posebni kad nas upoznate. Istina je da nismo bili najbolji razred na svijetu u proteklih osam godina, ali ipak nam neće biti lako zamijeniti staro društvo novim iz srednje škole. Na žalost, mnogi zaborave stare prijatelje iz „osnovnjaka", ali znam da kod nas neće biti tako. Svi mi se bojimo novih prijateljstava jer smo već navikli jedni na druge i pitamo se hoćemo li biti prihvaćeni u novoj sredini.

U osmom razredu smo se napokon opametili i još više se zbližili pomažući jedni drugima, ali smo i shvatili smo da će uskoro doći kraj našem druženju. Još bih mogla napisati cijelu knjigu o našem prijateljstvu i rastanku, ali mislim da ste već shvatili poantu. Cijela bit članka jest da ne smijemo zaboraviti stare prijatelje bez obzira na novostečenu „ekipu", i da i dalje trebamo ostati u kontaktu i provoditi naše slobodno vrijeme zajedno kao i prije. Koliko god govorili da želimo što prije van iz osnovne, duboko u sebi znamo da će nam osnovna škola nedostajati. Možete pričati što god želite, ali uvijek je tako - kad ste mlađi, željeli biste biti stariji i obrnuto. A kad napokon i "upadnemo" u neku srednju školu, žaliti ćemo za starim, osnovnoškolskim i predivnim danima.