Ples... što je to zapravo? Za mene je ples nešto zabavno i zanimljivo. Kao što već zaključujete, i ja se bavim plesom. Plešem breakdance u plesnoj radionici "Osmijeh".
Možda sam nov u ovom plesu jer plešem tek godinu dana, ali mislim da mi stvarno dobro ide. Krenuo sam na "brejk" početkom osmog razreda. Već sam se na prvom treningu oduševio i znao da ću nastaviti trenirati. Možda neki misle da je to bezveze, ali ja stvarno volim ovaj ples jer nije bit u tome da se, kao u drugim plesovima, pamte koraci koje učiš napamet i uvijek koristiš iste pokrete. Ne, breakdance je nešto puno bolje jer se stalno izmišljaju neki novi pokreti i može ih izmisliti svatko za sebe, od najboljih svjetskih plesača pa do nekih tamo klinaca koji plešu samo za zabavu, nije bitno, važno je samo da se ples voli i da se uživa u njemu. Kada sam došao na prvi trening, bilo mi je odlično pa ću vam opisati jedan svoj trening.

  Trening obično traje sat i pol, i na njemu je jako zabavno. Čim uđem u dvoranu glazba već svira i tako kroz cijeli trening glazba ne prestaje svirati jer - što znači plesati ako nema glazbe? Oko pola sata otpada na razgibavanja, istezanja i vježbe zagrijavanja. Poslije toga prelazimo na najvažniji dio, "brejkanje". Svi sjednemo u polukrug i imamo po jedan "solo izlaz", što znači da svatko otpleše neku svoju solo točku. Nakon što su svi otplesali, naši treneri Mile, Pinta i Hrvoje nam govore što bi možda trebalo popraviti, a ako ne, onda samo pohvale našu točku. Nakon toga podijelimo se u grupe te smišljamo i prakticiramo sve što znamo da bismo napravili koreografiju. Već smo se na početku godine podijelili u grupe od 3 ili 4 člana i počeli raditi koreografije. Za jednu "poštenu" koreografiju potrebno je dosta vremena jer je treba osmisliti, otplesati na ritam glazbe i pogledati iz perspektive publike izgleda li dobro. I još je treba izvježbati i zapamtiti te na kraju svake školske godine izvesti pred gledateljima. Na kraju prve školske godine nastupamo pred roditeljima, a na kraju druge školske godine nastupamo u kazalištu Trešnja. Kada koreografije završe, dolazi na red "battle", ili (kako mi to zovemo) "betlanje". Taj dio mi je najdraži od cijelokupnog "brejka". U "battle-u" se mogu pokazati svi pokreti koje znaš kao i sve i svoje najbolje karakteristike u "brejku". Što je najbolje, pokreti se izvode spontano te nikad ne znaš što će učiniti protivnik. U betlu je najvažnije da se dobro otpleše i da se učini nešto, bilo kakva "finta" da bi se protivnik ponizio. Na kraju "battle-a" suparničke grupe si čestitaju te suci, a kod nas su to treneri, odluče tko je pobijedio.

  Sve u svemu mogli ste zaključiti da ja jako volim "brejk". Osim na treninzima, pošto imam prostora, plešem i kod kuće barem tri puta na tjedan. Možda se čini naporno, ali ako stvarno voliš ples, neće se uopće tako činiti. Evo, nadam se da sam vam ovim člankom barem malo objasnio ples kojim se bavim i, ako želite, probajte jer stvarno je izvrstan.