Kad zatvorim oči, nađem se na prostranoj livadi. U proljeće je šarena, mirisna i vesela, a zimi je kao posuta nekom vrstom nevinosti, ali tužna. U proljeće su po njoj odjekivali razni glasovi, a dva glasa su bila najčišća i najnevinija. To su glasovi dvoje djece, brata i sestre. Igrali bi se do iznemoglosti. Došla bi majka po njih da idu na ručak, ali ugledavši svoju djecu sretnu, i ona bi pošla k njima da se s njima poigra. To dvoje djece bi katkad znalo doći tužno na livadu i sakriti se u njoj od svega, jer tamo su se sjećali samo lijepih dana svog tada kratkog života.

     Tako je prošlo još jedno proljeće, ljeto i jesen, a livada se zbližila sa bratom i sestrom. Došla je zima; livada je bila bijela i vesela. Čekala je brata i sestru, ali oni nisu dolazili, nikad više. Jednog turobnog zimskog dana majka je došla plačući na livadu. Legla je ondje  gdje se sa svojom djecom nekoć igrala. Livada je shvatila da više neće vidjeti brata i sestru. Odveli su ih daleko od kuće roditelja i od njihove livade. Livada, brat i sestra se još uvijek nadaju onom danu kada će ponovo biti zajedno. Ako nešto istinski želimo, cijeli će se svijet urotiti da nam se želja ostvari.