Tišina. Hodajući snijegom samo se moji koraci čuju, u spokojnu večer, nad blistavim gradom stojim. Pozorno pratim ljude, na njihovim licima zamjećujem jedino tugu.

 Sva bol i težina života se ocrtava u njihovim očima. Glavom mi prolaze ocrtane misli. Poput "kako bih mogla ovo promjeniti", ali trgnem se, jer znam da ja tu nemogu ništa promijeniti. Puna žalosti i sa suzama u očima sjednem na pod. U njoj je bio mrak. Sjedući na podu plakala sam i razmišljala. Nešto kasnije legla sam i usnula razmišljajući zašto je svijet tako okritan. Jedan mudar čovjek je rekao da ono što itgubiš će ti Bog kad-tad vratiti. Stoga VJERUJMO!.