Ovaj sastavak je posvećen jednoj osobi kojoj ne želim iz određenih razloga navesti ime. Ta osoba će se u mojim rečenicama prepoznati.

  Upoznali smo se u mom šestom razredu i do sada se "družimo". U početku prema toj osobi nisam osjećala apsolutno ništa, ali što sam ga više upoznavala, sve više sam ga voljela. S njim mogu pričati o svemu i svačemu,  mogu mu reći što me muči i tišti. Ponekad ga znam povrijediti, ali ne namjerno. A kada se to dogodi, silno mi je žao te pokušavam to što prije popraviti. U njemu sam pronašla prijatelja, savjetnika i pomagača. Neki kažu da Bog nešto uzme, ali to isto pokuša zamijeniti. Stoga, za sve ono što mi je uzeo, "dao" mi je njega kao nagradu.

  U našem odnosu bih htjela promijeniti nekoliko stvari. Htjela bih da pričamo malo otvorenije, samo malo otvorenije. I htjela bih da se s njim čujem češće, a ne samo jedanput tjedno. Ove godine odlazim u srednju i više neću imati kontakt s njim, što me jako žalosti. Kada otiđe iz mog života, u meni će ostati neka čudna praznina, ta ipak je on imao posebno mjesto u mojem srcu!  Prema toj osobi, osim ljubavi, osjećam i neizmjernu zahvalnost i poštovanje. Nadan se da me nakon odlaska u srednju školu neće zaboraviti, nego da ćemo ostati u kontaktu. Jedna poslovica kaže da "sve što je lijepo, kratko traje".  Nadam se da ona ovog puta neće vrijediti. Boljelo bi me da nakon mog i njegovog uloženog truda, sve samo tako nestane. Željela bih da ta osoba pročita ovaj sastavak i zaključi koliko mi znači.