Interesi. Ambicije.Želja.Učenje.Školovanje.Ne,sve je to u današnje vrijeme pretežito većinskom dijelu mlađe populacije postalo dosadno,nepotrebno.Slušala sam jutros vijesti na radiju."Naša djeca imaju krila,pustimo ih da lete.Ne vucimo ih prema dnu."Vratimo se u doticaj sa stvarnosti,vaša djeca ne žele „letjeti".Zanima ih to,djelomično.Letjeli bi svi samo da usput preskoče cijeli proces do toga.Ima li smisla isticati da smo mi svi vaša budućnost kada nas nije briga?Odrasli ljudi,stariji naraštaji ne shvaćaju da vrijeme teče,ne stoji.Da se uvedu promijene u školstvo koje je isto već proteklih,bog zna koliko godina ili da ljudi shvate da njihov mentalitet u današnjem društvu zahtjeva moderniji,realniji pogled možda bi i djeca bila normalna.Skoro pa svi gube volju u školi,nisam sigurna znam li možda maksimalno petnaestak vršnjaka kojih zanima to neko opće znanje,neke činjenice iz povijesti npr.Zašto gubimo volju u školi u kojoj,ako smijem dodati provodimo cijele dane?Zato jer školstvo ne dotiče današnje standarde.Sve informacije koje saznajemo u školi imamo pred sobom kod kuće.Čak niti ne bih rekla da je to problem,više je problem način na koji se škola predstavlja mladima.Skrenimo malo s teme škole.Kućni odgoj.Skoro pa ga niti nema,a ako ga ima na razini je onoga od prije pedeset godina.Maloumnog,neodređenog sa uskim vidnim poljem.

Treća stvar,društvo u kojem smo odgajani,kojime smo ojkruženi je pretrgnuto između zastarjelog viđenja ljudi i života i onog „modernog","naprednijeg"(barem bi takvo trebalo biti).Mi smo samo djeca koja i dalje upijamo apsolutno sve što vidimo i sami stvaramo uvjerenja i težnje prema onome čime smo i sami okruženi.Većina ljudi sami sebi stvore onakav život kakav su vidjeli kada su bili mali jer smatraju da je to ono što trebaju postići.Apsolutno pogrešno mišljenje.Po meni za takve stavove nisu kriva djeca ,već roditelji,skrbnici koji,iako su svjesni toga da djecu usmjeruju u krivome pravcu to i dalje rade.Također bi se odrasli ljudi napokon trebali opredijeliti za to hoće li se prema mladima ponašati kao prema djeci ili svojim vršnjacima. Previše je tih nedorečenih očekivanja da bi djeca sve to razlučila.Svi zahtjevaju različitosti i prihvaćanje istih i inzistiraju na tome da je svako dijete posebno,samo za sebe,a i dalje nas se sve stvrstava pod isto.Svi mi bi morali jednako funkconirati jer nam i svijet i države funkcioniraju jednako kao i prije dvadeset,trideset ili pedeset godina.To je sve od mene,zahvaljujem:3