Priča o lanetu
Jednog je dana moj kum krenuo u šumu brati gljive i naišao na mladunče srne. Imalo je slomljenu nogu. Lane je bilo tako slatko, nježno i maleno. Kum je znao da neće preživjeti tako samo i bez majke pa ga je uzeo u naručje i odnio kući. Odmah je otišao s njim k veterinaru koji ga je zadržao dva dana na liječenju, a zatim ga je uzeo na brigu i njegovao do potpunog izlječenja. Lanetu je dao ime Beba.
Hranio ga je dječjom bočicom dok nije odraslo toliko da može jesti i krutu hranu. Sad najviše voli jesti grožđe. Ima već sedam mjeseci i počeli su mu rasti rogovi. Znamo da će izrasti u lijepog srnjaka. Voli skakutati po dvorištu i igrati se lovice s mačkom s kojom se u društvu, nakon igre, i odmara. Nerazdvojni su prijatelji.
I da, mislim da lanetu sad više neće odgovarati ime Beba... možda Bebać? Hm!? U svakom slučaju, naše ljudsko ime mu neće trebati jer će, kad dovoljno odraste, biti opet pušten u šumu, među svoje...